Mato Zeman	Ivan Nemet	Željko Car

 Jurica je rukama mlatarao po vodi, hvatao dah između zamaha i pokušavao doseći obalu rijeke. Očevo dozivanje izgubilo se u pljuskanju vode i grmljavini vatre koja je dopirala iz šume. Grčevito se ulovi za stupić mola i zadnjim snagama iskobelja se iz zagrljaja hladne rijeke. Zgrabi smeđu knjižicu i ugleda krajičkom oka kako jedna stranica neprirodno strši van. Otvori knjižicu, razrogači oči shvativši što piše, te na glas zajeca:“ Ooo Anuško, zašto?“ - te rukom obriše čađavo lice pokušavajući se pribrati. Odigne pogled, osmotri prostor oko sebe, lijevo pa desno, te uoči ljudske stope u garavoj zemlji i razmaknuto granje koje je ukazivalo na to kako je netko tuda nedavno prošao. Hitro skoči i uputi se prema unutrašnjosti plamteće šume. Zrak je odjednom postao gust, zbijen i ljepljiv. Jurica stade treptati, pekle su ga oči, a grlo mu se svakim novim udisajem sve više sužavalo. Zabije nos u mokri rukav košulje i požuri naprijed. Šuma je grmjela i krckala oko njega, a plameni jezici su poput vatrenih utvara lelujali ispred njegovih očiju.

~~~

Marijeta Sinjeri	Tajana Krznarić	Mirna Kožar

 Željka se spustila niže, do rijeke, tražeći neki znak, bilo što, što bi je usmjerilo na pravi put. Knjižica unutar njene haljine stade odašiljati snažnu energiju. Željka je osjećala kako je nešto snažno vuče prema rijeci, neka neobjašnjiva sila. Nije znala kako joj se oduprijeti. U podsvijesti joj je ostalo kako bi se rijeke trebala kloniti, kako je njena nutrina hladna, tamna i negostoljubiva, no nevidljiva sila vukla ju je sve bliže njenoj obali. Željkino tijelo kao opčinjeno, kretalo se bez zastajkivanja, polako i odlučno. Njen um vrištao je unutar lubanje, zarobljen. Izvirili su svi njeni strahovi, poput bijelih silueta iskrivljenih lica, no opet, osjećaj dužnosti i obećanje, poput štita okružio je Željku na njenom putu prema utrobi rijeke. Zagazila je u hladnu vodu i nastavila se kretati, a njen um se počeo polako smirivati kako je voda stala grliti njene gležnjeve. Iznad vode počela se stvarati sitna izmaglica, a obalu je ispunio tamnosmeđi dim i gola vojska drveća, koja je poput crnih šiljaka izvirivala iznad crvenkaste magle.

Zvonimir Šiptar	Tajana Krznarić	Mato Zeman

Ivan Nemet	Marijeta Sinjeri	Zvonimir Šiptar	Mirna Kožar

 Željkino lice postade hladno i bezizražajno, no iz njenih očiju je svjetlucala odlučnost. Nastavi se kretati prema sve dubljoj i hladnijoj vodi, a struje rijeke bivahu sve snažnije. Rijeka se oko nje svijala i uvijala, no jedva da je dodirivala njena stopala kako je kročila sve dalje i dublje prema njenom središtu. Kad je spustila pogled prema svojoj ruci, ugleda svoje posrebrene suze koje su svijetlile i nježno je grijale. Shvatila je kako je one nekako štite od hladnog zagrljaja vode. To je ohrabri i stade odlučnije koračati dalje. Rijeka se svijala i urlala oko nje, no taj mali tračak svjetla u Željkinoj ruci vodio ju je do njenog cilja. Kako se približila samom središtu, nebo se smrači, tamnozelena voda pocrni, a iz vode izviri velika glava, nalik na zmijsku. Zmaj izroni glavu visoko iznad površine vode, palucne svojim zmijskim jezikom i stvori ogromnu sjenu nad rijekom. Nebo se smrači, a jedina svjetlost koja ostade sjati usred apsolutne tame, bijaše ono malo svjetlo u Željkinoj ruci.

Željko Car	Ivan Nemet	Zvonimir Šiptar

 - Kojim poslom, putniče? – zasikće zmaj na ljudskom jeziku. Željka samo zine i ostade nijema pred ovim zastrašujućim prizorom. Krenu joj izbijati kapljice znoja po čelu i još više problijedi.

- Kojim poslom, putniče? – ovaj put zagrmi iz dubine grla, a njegov hladan dah razleti se i zafićuka između mrtvog drveća. Željka stisne šaku u kojoj su se nalazile suze i one kapnu na njena stopala. Između zmaja i rijeke u izmaglici se polako krene stvarati silueta djevojke. Imala je kosu boje meda i vodenaste zelene oči. Bila je blijeda i prozračna, poput Jane, ali kako se krenula približavati, Željka u njoj prepozna Ivu. Djevojka je u ruci nosila ćup i u jednom trenutku sljubila je svoju i Željkinu siluetu u jedno.

Željko Car	Mirna Kožar	Tajana Krznarić

 - Vraćam njoj njeno! – izleti neprirodan glas iz Željkina grla. Zvučalo je poput stotinu glasova, no ne osjeti strah, već neopisivu snagu. Zmaj ustukne pred sitnom djevojkom i povuče se par metara iza, no rijeka je i dalje prijeteće hučala i tek ovlaš dodirivala njena stopala. Željka napravi par koraka naprijed i opet ponovi: Vraćam njoj njeno! – a rijeka se uskomeša i podigne. Željka zamahnu ćupom i on se razbije pod njenim stopalima, a crni jezičci vode ugrabe sve do jedne krhotine i povuku ih u dubine. Željkine iskrene suze počele su polako razbijati prokletstvo i mijenjati tijek događaja. 

Marijeta SInjeri	Mato Zeman	Ivan Nemet

 - Rijeci je vraćeno njeno – ponovi odlučno, ali tiše, te osjeti kako je napušta Ivina prisutnost. Zmaj se primakne bliže, svjestan kako je dužan uzvratiti, te joj se obrati: „Pošteno! Vratila si rijeci njeno. Izaberi, želiš li spasiti selo ili šumu?“ – a Željka se na tren zamisli, te odluči donijeti najmanje bolnu odluku, onu s najmanje žrtava:“ Spasi selo“ – te pogleda prema obali gdje vidje Ivu kako se približava šumi i planira nestati u vatri koja guta sve pred sobom. Sklopi oči pred prizorom, a oko nje se rijeka uzdigne u bezbroj crnih bliještećih kapljica koje poletješe zrakom prema selu. Rijeka uzdigne svu svoju vodenu masu i stušti je na selo, a kada je vatra bila ukroćena, zmaj se zabije pod zemlju i stade rovati prema šumi. Dok je Željka stajala kao ukopana usred praznog korita rijeke, stišćući oči pred stravičnim prizorom, iz njenih očiju stadu teći suze i ribe koje polako ponovno krenu puniti korito. Neko su se vrijeme ribe bacakale okolo naokolo, no pomalo se uzdigla razina vode i rijeka poteče, a ribe zaroniše ispod njene površine. Željka se prisili i otvori oči, osvrne se jednom oko sebe i krene izlaziti iz rijeke dok još srebrne suze pomalo svjetlucaju u mraku. Kako se približavala obali, njihov sjaj je utrnuo, a iz crnih vodenih dubina stadu izlaziti riječna stvorenja. Gusta magla opet obgrli rijeku i svijet oko Željke, a ona u panici rukama dohvati obalu. No prije nego li je uspjela izvući nogu iz vode, zgrabi ju sluzava ruka neprirodno dugih i zelenih prstiju. Iz daljine dopre dašak povjetarca, magla se uznemiri i rasprši, a vilinska pjesma probije se do Željkinih ušiju i ona osjeti stravičnu bol u sljepoočnici.

Mirna Kožar	Tajana Krznarić	Željko Car	Zvonimir Šiptar

 Pred njenim očima izreda se vojska sjena, lica utopljenika, prolaznika, pokajnika i zaboravljenih. Poput iskrivljene slike, pogrešne i naopake. Uvukli su ju kroz tunel i ona samo nestane u mračnom vrtlogu duboke vode. Tunel je bio hladan poput planinskih vrhova, a prizori u njemu prestravili su Željku. Prolazila je pored vojske mrtvih duša, zarobljenih u hodniku Sjena, vječno lutajućih utvara koje su tražile svoj mir. Padala je u mračni bezdan dok su se ispred njenih očiju izmjenjivale slike seljaka, vojnika, djece, bolničkih soba, opustošenih livada, napuštenih tvorničkih hala, porušenih crkvi.

Cijela ljudska povijest stradanja, umiranja i odlazaka ovog kraja bila je nagurana u mali uski procijep u vodi, tek dovoljno širok da u njega gurneš ruku, ali dovoljno dubok da u njega upadne stotinu godina i da ih preletiš u par trenutaka boravka u njemu. U jednom trenu, stisak dugoljastih prstiju popusti, a Željku okruže vodenjakinje i riječne vile. Milovaše joj lice, ispletu joj pletenice i potom pred nju stane ona najmudrija od svih: Tri stotine godina u ovu rijeku nije zakoračila toliko čista duša poput tvoje - i nakloni se Željki. Ona se na tren skameni u čudu, no uzvrati laganim kimanjem glave.

Marijeta SInjeri	Ivan Nemet	Mato Zeman

 - Snaga tvojih iskrenih suza probudila je Zmaja, no tvoj put još nije završio. Vaša dječja pustolovina otvorila je mnoge prolaze na površini. Mnoga vrata ostadoše otvorena, a to bi moglo razljutiti gospodara vode. Ne treba izazivati njegov gnjev, jer jednim zamahom svoga repa može povesti grad u bezdan i zauvijek ga izbrisati s lica zemlje. Pošto si pokazala iznimnu hrabrost, vodena stvorenja odlučila su ti pomoći. Uzmi! – te ispruži svoju zelenu ruku u kojoj se nalazio poveći svežanj ključeva. Željka se zagleda u njih i sramežljivo ih dohvati.

- Sada ćeš morati proći kroz sve otvorene prolaze između ovog i onog svijeta, ali zapamti! Ne zaviruj što se iza kojih vrata nalazi, samo ih snažno zatvori i odmah zaključaj, te hodaj i gledaj naprijed. Ukoliko počneš zastajkivati, sjene će se uznemiriti i primijetiti kako se netko mota njihovim hodnicima i ostat ćeš zauvijek zarobljena u prostor vremenu. Željka kimne u znak razumijevanja, shvativši duboko u srcu kako je čeka najopasnija dionica puta, no nije oklijevala ni trenutka oko svoje odluke. 

Tajana Krznarić	Željko Car	Zvonimir Šiptar

- Kada prođeš kroz posljednji prolaz, a tvoje putovanje završi, morat ćeš vratiti svežanj ključeva nama. Mi smo čuvarice prolaza. Ako to ne učiniš, riskiraš zmajev gnjev i osvetu.

Željka je samo kimala u znak razumijevanja, pokošena teškim i turobnim uputama. Svaki pogrešni korak sada predstavlja kraj puta, možda kraj prokletstva, ali i možebitan kraj Gordograda kakvog je dotad poznavala. Možda je i njen kraj blizu, no bio je to najnezgodniji trenutak za odustajanje, stoga je stisnula pesnicu u kojoj se nalazio svežanj ključeva, rukavom druge ruke ovlaš obrisala čelo i kimnula onaj posljednji put. Vodene vile počnu plivati oko nje, sve brže i brže, dok se nije stvorio snažan vir i one nestanu u njemu, a Željka krene opet strmoglavo propadati kroz hodnik. Padala je dugo i odjednom se nađe ispred jednih vrata, pa ispred drugih, no Željka nije zastajkivala, već ih je redom zatvarala, zaključavala i svim silama se trudila ne osvrtati za sobom. Pored nje su prelijetali potresni prizori, uplakana lica, čemer i jad ratnih stradanja, no ona se nije okretala, već je žustro grabila prema kraju tunela. Kako je grabila prema svom cilju, to su glasovi podzemlja iza nje bivali sve tiši.

Mirna Kožar	Marijeta Sinjeri	Mato Zeman

 Željka osjeti tračak nade na trenutak, gotovo osjeti toplinu sunca usred najveće tame podzemnog svijeta i to ohrabri njeno srce, te odlučnije zakorači naprijed. Pred njenim očima izredala su se sva vrata kroz koja je na ovom neobičnom i poprilično nadrealnom putovanju prošla. Vidjela je i vrata posljednje kuće u selu, osjećajući kako je putovanju mračnim hodnicima kraj, posegne za kvakom.