Željko Car	Mirna Kožar	Ljubiša Pokrajac

Protrčala je kroz kuhinju i ušla u sobičak, no tamo je zatekla samo garavi prozor na kojem je napuklo staklo. Dječaku nije bilo ni traga, ni glasa. Nije više razlikovala san od jave. Protrlja žustro oči i stade trljati jagodicama sljepoočnice. Osjetila je blagu mučninu i vrtoglavicu, te čučne i spusti glavu na koljena: Priberi se – tiho izgovori sebi u bradu – Iva je zarobljena i treba moju pomoć – odlučno naglas zaključi, te ustane i potraži spas u izlasku iz kućice. Miris mokre paljevine ispuni joj nosnice, te Željka instinktivno prekrije nos rukom i pođe iza kućice prema šumi, no ni tamo ne vidje živoga stvora. Zastane kratko, stiskajući knjižicu skrivenu u džepu haljine, osvrćući se još neko vrijeme oko sebe. Pola sela bilo je u potpunosti spaljeno, no ili su nestali svi stanovnici ili je to bila samo iluzija procjepa u prostor vremenu u kojemu je zapela. Nije više bila sigurna ni u što, osim u činjenicu kako su svi prolazi otvoreni i kako je iz trena u tren sve opasnije koristiti ih. Kratko je dozivala mačka, pa se odlučila vratiti u selo, no, kud god je koračala, nije susretala nikoga, ni ljude, ni životinje. Dvorište se činilo velikim poput sela i nikako ga nije uspijevala napustiti. Uzaludni koraci koji ne vode nigdje. Horizont poput praznog papira bez orijentira. Zvuk pljuska vode u daljini. Strah je nastanio njeno srce i um.

~~~

- Željka! Probudi se! – frknuo je Mačak u njeno uho. Nije se trzala. Nježno ju gricne za ušku i Željka poskoči uz urlik – Jesi ti normalan!? – te s gnušanjem stade brisati uho rukavom.

Boris Fabijanec	Đuro Grčić	Vladimir Lauš

 - Zadrži svoje slince za sebe, pfuj! – dobaci mu pogled pun zgražanja.

- Što si vidjela? – nastavi Mačak, ne obazirući se na njeno gnušanje.

- Selo u plamenu. Dječaka zbog kojeg sam opet završila u onoj kućici na kraju sela, ali se iz njenog dvorišta nije moglo izaći. Zašto? – odluči ne reći sve, dok ne dobije odgovor što se dogodilo s posljednjom vizijom i izvuče zemljovid pred Mačka.

Mačak pogleda u knjižicu, pa potom u Željku – želiš li ovo zauvijek prekinuti i odustati ili želiš spasiti Ivu?

Željka je šutjela neko vrijeme pomalo iznenađena ponuđenim opcijama, te se prvo osvrne oko sebe po štaglju, nadajući se nekom skrivenom znaku u sjenama, zrakama sunca koje sramežljivo vire kroz procijepe među daskama, pa potom spusti pogled prema maloj smeđoj knjižici, požutjelih listova.

- Odustati? Prekinuti? – iznenađeno ga upita Željka.

Mirna Kožar	Zvonimir Šiptar	Marijeta Sinjeri

- Da, moguće je, ali samo ako ti tako odlučiš – reče joj znakovito i ona se zamisli na tren, pa reče: Miriši na zamku i spletku, eto ti odgovor! Ne odustajem, mislim kako sam blizu i osjećam Ivu nadohvat ruke – te položi dlan na zemljovid i sklopi oči.

- Zarobljena je negdje između zidova u mračnom i mokrom prostoru. Čula sam je kako doziva pomoć, kako grebe noktima po kamenu, kako joj je dah isprekidan i hropće, kao da se utapa i…

- Iiii? – potakne ju Mačak da ponovno proživi viziju.

- …iii … poseže rukama prema gore, ali je sve mračno i strašno usko… - i zgrči lice, pokušavajući dobiti jasniju sliku, a tada ispusti knjižicu, otvori oči u panici i zavapi – ona se utapa u bunaru! – a suze se skotrljaše niz njeno lice.

Mato Zeman	Ljubiša Pokrajac	Vladimir Lauš

 - Moramo nazad do one kućice na kraju sela… tamo jedino vrijeme ne teče, sunce je uvijek na istom dijelu neba… da je bar Jana ovdje… - uzdahne Željka i ustane. Mačak je držao jezik za zubima i pustio Željku da ih vodi. Nije se više mogao uplitati u odluke ni sugerirati išta, već je predugo plesao na rubu između svjetova, a njegovi mačji životi su se topili jedan za drugim, kako je lutao dimenzijama u potrazi za svojom vlasnicom. Jedino je Željka mogla promijeniti Janinu sudbinu i spasiti Ivu, no morala je to učiniti bez ičije pomoći. Nije smjela nikoga izvana uplitati u tu priču, jer bi time uvijek bar jedan prolaz ostao trajno otvoren, a ona je htjela zatvoriti sve prolaze, kako bi maknula s grada davno bačeno prokletstvo. Iz njenog grla spusti se glasan izdah, svojevrsni nepotpisani pakt s onostranim svijetom i obećanje kako neće odustati od svoje prijateljice. Nije bilo pljeska za herojstvo, ni trubača u povorci, samo grobna tišina uspavanog grada koji je nestajao pod mačjim i djevojčinim stopama, dok su se približavali posljednjoj kućici u nizu.

Uđu oboje u dvorište, prođoše pored bunara i zastanu pred vratima kućice. Željka je samu sebe bodrila i pružila ruku prema kvaki, a Mačak joj odluči pomoći još samo jednim savjetom prije nego li nestane iza prolaza: - Suze koje si ponijela sa sobom, neka ti očiste put i hrabre srce, a knjižica će ti sama odgonetnuti gdje joj je mjesto na koje ćeš ju vratiti. Vjeruj u sebe i bit će dobro – te se odmakne, a Željka otvori vrata i uđe u kuću. Odloži knjižicu na zemljani pod, a potom na njega položi ćup, obujmivši ga dlanovima. Zrak u kućici se uskovitla, noć zamijeni dan, a u snažnom vrtlogu osvane bljesak i Željka se nađe u mekoj paprati ljetne šume, a u daljini ču ljudske glasove. Brzo se uspravi, osvrne se oko sebe, stavi knjižicu u prednji džep i uputi se u smjeru glasova. 

Željko Car	Đuro Grčić	Marijeta SInjeri

 Došla je iza štale, u kojoj je čula komešanje, neku prepirku i mukanje krava. Sljubila se sa stražnjim dijelom zida i provirila kroz procijep između dasaka. Muškarci su se svađali, dok su ih žene pokušale razdvojiti, a vika je dovukla bliže događaju mnoga znatiželjna uha.

- Prasec jen, mekni se od moje babe proč! – zaurla jedan i krene vilama na drugog – buš videl svoga Boga ,kad te fpičim! – a žene zgrabiše muškarca i zavapiše – Ivek ,naj noriti, pusti mulca, naj dušu grešiti!

- Skulavec jen skulavi! On bu meni po gruntu meril i komadoval! Priženjak! Puščaj me, Kata! – te muškarac zamahne vilama i nasrne opet na muškarca koji se počeo skrivati iza žena i gledati kako da pobjegne iz štale.

- Ne nori, Ivek, da te ne bi morala ja primiriti – reče odlučno Kata i istrgne vile iz Ivekovih ruku, a u štalu ušeće starija žena i svo komešanje stane, a oči se zalijepe za staricu. 

Mato Zeman	Vladimir Lauš	Zvonimir Šiptar

 - Kakve to norije spelavate? – upita stara gazdarica, a žene i muškarci spuste poglede u pod. Samo je iz Ivekovih očiju živa žeravica sjala i on reče: Ovaj priženjak se pravi gazdom tam de mu ni mesto mešati se – i prstom uperi u Jožeka – po mojoj husti komaduje, a svoju je zapustil!

- Čkomi Ivek! – protisne kroz zube Kata, a starica ju pogleda i reče: Kata, dobre Ivek veli, im je Jožekov komad sav zarašćen, pak nam se i v selu več smijeju. Anica, ti i Joža bote danas v hustu prešli i rešili to – te samo napusti štalu i pođe prema kući, a za njom pohitaju žene.

- Mamica, najte se srditi, bume to rešili – okruže mlade žene staricu, no ona zasjedne na čelo stola, zamišljena pogleda i tiho prozbori: - da je moj Matek tu, ne bi tega bile, sve bi vas v red del i ne bi z nas norije po selu spelavali. Anica, zemi tog svog muža sobu i v hustu prejdite – te ustane i napusti prostoriju.

Žene su još kratko vrijeme sjedile za stolom, a Kata ustane i potom odbrusi sestri: Jesi si pravega našla, kak da te grom stepel! Pa kaj si videla u tom ničkoristi? Samo nas sramoti… - a Aničino lice natope suze i pogleda u Katu: No, tak, još se i ti poscaj po mene… kaj sam ti zdej ja kriva? Tateka više ni i nas dve tu nikaj ne moremo – ustane i Anica i izađe iz kuće van. 

Ljubiša Pokrajac	Željko Car	Marijeta Sinjeri

 Prošla je kroz dvorište u par koraka tražeći svog Jožeka, a zatekla ga je iza štale kako brunda sebi u brk i tovari kola za odlazak u šumu. Mahne mu i vikne: Daj, čakaj malo, bum ti spravila nekaj za jesti, neš lačen v hustu prešel – te požuri nazad u kuću i složi mu košaru sa kruhom i vinom. Požuri nazad, no vidje kako je on već krenuo te požuri za njim. Kad ga je sustigla, stade ga dozivati, no Joža se ogluši ispunjen ljutnjom. Anica ga zgrabi za rukav, on se okrene, uzme joj košaru iz ruke i prilijepi joj šamar. Njoj zazvoni u ušima od udarca i stropošta se na pod rukama prekrivajući lice. Joža ubaci košaru u kola i nastavi dalje svojim putem. Anica ostade ležati u travi još neko vrijeme brišući suze. Gutala je svoje gorke suze i uprla pogled u nebo: Božek, Božek, kaj sam ti pa ja skrivila? Kaj sam se vu siromaka zagledila? Da mi je tateku prejti, da se ove muke rešim… - te polako ustane, obriše suze i nastavi polako prema šumi, za svojim Jožekom. 

Mato Zeman	Đuro Grčić	Zvonimir Šiptar

 Kako je koračala puteljkom koji je sjekao veliku livadu na dva djela, vidje neki dim u daljini, te požuri korak. Kako je bivala sve bliže, tako joj je oštar miris paljevine ispunio nosnice. Ona prekrije rukavom lice i požuri prema šumi, kad pored nje projuri mladić na konju koji je iz sveg grla vikao: Vatra! Vatra! Upomoć ljudi, Joža je ponorel! – te zastane nakratko pored Anice – ovaj tvoj je ponorel, se bu vužgal! Odi z menu, spasi se!

No Anica krene vrtjeti glavom i kroz suze zajeca: Beži po ljude Jurica, spasi sebe! Meni je bolje vu toj husti zgoreti neg mamici na oči dojti! – i krene dublje u šumu. Ali Jurici Anica bijaše prirasla srcu odmalena i ne htjede ju pustiti samu, pa joj reče – Hodi z menom Anuška, bum te ja otpelal - i pruži Anici ruku kako bi uzjahala njegovog konja. Anica se nećkala trenutak, dva, a potom pruži svoju ruku Jurici i on ju smjesti ispred sebe, te potjera konja u galop. Vrlo brzo stigli su do dijela šume koju je požar gutao, a zrak su ispunili komadići paljevine koje su poput crnih pahulja padale svuda naokolo. Jurica pomogne Anici da siđe s konja i ona pogleda u njega s očima punim zahvale. Jurica izvadi malu knjižicu i zamoli je: Čuvaj je, dok se ne vratim i dovedem pomoć. Ne ulazi dublje, Jožeka nemremo spasiti – i potjera konja prema selu. Anica ne stigne zaustiti ni riječi, a u oblaku dima nestade njen spasilac i ostade sama pred velikim jezičcima plamena koji su gutali sve pred sobom. Zrak je postao mliječno gust i težak za udisanje, a Anica stade kašljati i pomalo se odmicati od vatrene stihije. Put je već bio zahvaćen, a ona priljubi malu smeđu knjižicu prsima i stade trčati kroz šumu, tražeći iz nje izlaz, dok ju ne proguta plamen. Probijala se kroz gustiš i šikaru, borila se sa trnjem koje je oplelo njenu haljinu, a borba za dah postala je borba za goli život. Zvuk pucanja gorostasa, koji su se počeli urušavati iza nje i zvuk rijeke počeli su se ispreplitati i sudarati. Grabila je prema zvuku rijeke nadajući se spasenju, no sve ju je više okruživala vatra koja je zatvarala sve puteve iz šume.

~~~

Željka je čučala iza štale i skrivala se, dok najednom ne ču topot konjskih kopita i brzo se uspravi poput svijeće, te sljubi sa stražnjim zidom štale.

Mirna Kožar	Vladimir Lauš	Mato Zeman

- Vatra, vatra ljudi! – zaurla Jurica dvorom, pa okrene konja i nastavi dalje kroz selo, a ljudi se stadu skupljati i u panici krenuše prema šumi i konacima, spašavati svoju muku. Cijelo selo se uskomešalo i Željka osjeti poriv i uključi se u spašavanje. Vidjela je žene kako trče s potoka, mladiće i muškarce kako otvaraju štale i tjeraju blago van, a gusti dim sve se više približavao selu. Ljudi koji su imali zemlju s druge strane rijeke, isto primijetiše kako se vatra širi, te sjedoše u svoje čamce i krenuše u spašavanje, a Anica kroz granje ugleda rijeku, široku i prijeteću, te sjedne uz obalu jecajući zbog zle sudbine. Učas se skupiše seljani i stadu grabiti vodu, te vatri priječiti put do sela, a šumu ispune njihovi glasovi. Dozivali su se periodično i probijali se kroz crnilo tražeći ostale mještane. Anica je ostala zarobljena na obali rijeke, a iza nje je šumu gutala vatra. Nije znala kuda krenuti, a na oči svojima nije htjela dolaziti. Njeno malo, još djevojačko srce, nije imalo snage za ovozemaljske težine. Falio joj je otac i bila je ljuta zbog sudbine koja joj je udijelila muškarca za kojeg je morala poći. Pomislila je na Juricu, koji ju je često zadirkivao iz dragosti, svjesna koliko se sudbina okrutno poigrala njenim životom. Ugleda mol i odšeće do njega, sjedne na sam rub i stade prevrtati malu smeđu knjižicu po ruci, dok su joj se tihe suze slijevale niz lice. Istrgne iz nje jednu stranicu, na kojoj je bilo vrlo malo teksta, pa umoči prst u mulj i tanašnim kažiprstom ispiše na papiriću „Oprosti“, te ga odloži nazad u knjižicu i čvrsto ju privuče prsima, grleći je kao što se grli dijete. Glasovi su se stali opasno približavati, pa ustane, spusti knjižicu na mol i ponovno zađe u šumu gdje je već vatra poharala krošnje i ogolila debla. Zemlja ju je pekla za tabane, no ona je koračala sve dublje i sve dalje od zvukova ljudi.

Željko Car	Ljubiša Pokrajac	Marijeta Sinjeri	Ljubiša Pokrajac

Kada je Jurica stigao do šume, shvati da je nemoguće probiti se kroz vatru, a nije mogao ostaviti Anicu, te ostavi konja ispred šume i zatrči se prema rijeci, ne bi li ušao u šumu s obalne strane. Dok se probijao prema obali, ugleda poznati čun i pohita do njega.

- Kam si se ti zaletel? – dobaci mu starac koji je jedva sebe nosio od pića, dok se pokušavao smjestiti na čamcu i lovio ravnotežu.

- Japa, daj se mekni, viš da nemreš – i pruži ruku muškarcu u nadi kako će ga ovaj poslušati i odustati. No, starac je bio odlučan u svojoj namjeri kako može upravljati čamcem i izvuče svoju ruku iz Juričine, te nastavi gurati čamac. Jurica uvidje da od rasprave ništa i uskoči u čamac grabeći veslo. Stariji muškarac ga samo ošinu prezrivim pogledom i stade teturati pokušavajući uloviti ravnotežu te ih odgurne od obale. Dok su odmicali, Jurici za oko zapne mol na kojem je ugledao svoju malu smeđu knjižicu, te prestane veslati, uspravi se i stade dozivati Anicu, no stariji muškarac se okrene i krene veslom na mladića: Kaj tu bogicu zazivlješ? Nek ju on njen stekljak išće, ni tvoja briga – i stade žustro veslati dalje, no Jurica mu ubaci kontru i stade veslom vraćati čamac bliže molu, ali tada stariji muškarac ustane, zamahne veslom u namjeri da udari Juricu, no ovaj se vješto izmakne, istrgne starcu veslo iz ruke, te ga zavitla u vodu i zagazi rub čamca: Idem po Anicu, ti jasno?! – te se napne i skoči u hladnu vodu rijeke.

Starac stade vikati za njim i hvatati se za glavu, dok se njegov čamac polako ljuljao na vodi, a mladić je grabio rukama ispred sebe i borio se za dah, trudeći se stići čim prije do obale. Vjetar je širio vatru prema selu, a graja i vika seljana odzvanjala je ravnicom i šumom. Vatra je stala gutati prve kuće.

Zvonimir Šiptar

FOTO: Car, Kožar, Grčić, Lauš, Zeman, Pokrajac, Šiptar, Sinjeri, Fabijanec