Mirna Kožar	Mato Zeman	Željko Car

 Djevojke uđu u svijetao prostor slastičarne i smjeste se za jedan stol u kutu. Iva je bila blijeda poput kreča, a Željka na tren skine naočale kako bi pobrisala kapljice znoja koje su joj orosile lice. Ubrzo je za njihov stol stigao mladi konobar, veselo ih pozdravio i uzeo narudžbu. Učas su za njihov stol stigle dvije kriške bijele torte od jagoda i dvije velike čaše vode, a djevojke nabace svoje najljepše osmijehe i zahvale mladiću koji ih je uslužio. Dok su uživale u kremastoj poslastici na onom sigurnom mjestu u gradu, zapita Željka Ivu: - Zašto baš ta kuća? Što ima u njoj Iva?

-Sanjala sam ju- ispali Iva između dva zalogaja i nastavi dalje jesti.

-Ono što smo danas vidjele je izgledalo poprilično stvarno i zastrašujuće – tiho nadoda Željka – ne sviđa mi se ta naša pustolovina i voljela bih da prekinemo to.

- Voljela bih i ja, ali dok ne zatvorimo sve prolaze, ne možemo odustati jer ćemo postati dio Svijeta sjena – porazno izjavi Iva i obori pogled u tanjur.

Željko Car	Željka Fruk	Mato Zeman

 - Znači, ovo se stvarno događa – još tiše reče Željka i također se zamisli nad svojim.

Djevojke su šutke vilicama gurale i prevrtale preostale komadiće jagoda po tanjuru, promišljajući o problemu u kojem su se našle. Izvana je dopirao ugodan povjetarac i donosio topli svibanjski zrak u unutrašnjost, dani su bivali sve duži, a ta misao izrodi u Ivinoj glavi novu mogućnost za rješenje ove dosta nezgodne situacije.

- Trebale bi se vratiti u knjižnicu. Gore na katu je nekoć bio arhiv.

- Pa daaa! Tamo sam i ja tražila novine iz kojih sam izrezala dio onih članaka o nestalima – pobjedonosno izjavi Željka, djevojke poskoče, brzo izvade novac i stave ga na stol, te gotovo potrče van na topao svibanjski dan. Dok su žurile prema knjižnici, zapuhnuo ih je snažan miris bagremova cvijeta. Vjetar je širio mirise proljeća cijelim Gordogradom, a tišinu zime sada je zamijenio pjev ptica koji je odzvanjao krošnjama, dvorištima i ulicama grada. No, na svaki jači šušanj ili škripu otvorenih prozora i jedna i druga djevojka bi zaustavile dah, iskolačile oči i ubrzale korak, te su dosta brzo došle do stare zgrade u kojoj se nalazila knjižnica. Kao i svaki put dosad, malo su se motale oko polica, a čim su primijetile kako nema nikoga od zaposlenika blizu, tiho se odšuljaše na kat. Djevojke se brzo dogovore koja će koju hrpu preuzeti i prolistati, te sjednu na prašnjavi pod i prime se posla. Prelistale su dobar dio arhiva, a uspjele su naći i dio datuma koji je nedostajao na pojedinim izrescima, uspoređujući izreske sa rupama u novinama. U jednom trenutku Iva ugleda staru crno-bijelu fotografiju kuće, iste one kuće iz koje su bježale danas i samo trkne Željku iza sebe laktom: - Gle! – te obje krenu čitati članak ispod fotografije, nadajući se kako će otkriti štogod više, no članak je bio poprilično štur i nije nudio odgovor ni na jedno njihovo pitanje. Imale su osjećaj kao da se vrte u mjestu bez odgovora i to je bilo poprilično frustrirajuće. Iva priđe prozoru s pogledom na dvorište i zamišljeno se zagleda u daljinu. Željka nastavi slagati isječke, izvuče bilježnicu i počne kronološki zapisivati datume, vjerujući kako bi to moglo pomoći u njihovom istraživanju, no nije nalazila nikakvu poveznicu. Sunce se sve više približavalo horizontu tog kasnog poslijepodneva, a velike sjene zgrada i drveća treperile su između narančastih sunčevih iskri koje su skakutale dvorištem. Dio tavanskog prostora počeo je tamniti pred zalaskom sunca i iz zidova izađe Jana, prozirnija nego li ikad. 

Marijeta Sinjeri	Mato Zeman	Željko Car

 - Stigle ste… i vjerujem da imate brojna pitanja za mene… - reče Jana i sjedne pored Željke.

Iva se na tren okrene pogledavši u Janu i potom se opet okrene prema prozoru, uzdahne i reče: - Nekada bih vidjela selo i sva ta nepoznata lica samo u snu, ali sada mi se to događa i dok sam budna, što se promijenilo u međuvremenu? Zašto mogu vidjeti sve te ljude? – te se okrene prema djevojkama, dok su joj se suze kotrljale niz lice. Janu obuze nevjerojatna tuga i sažaljenje nad Ivom, te odluči napraviti ono što ju najviše iscrpljuje: - Dođi, pokazat ću vam nešto. Sjedni tu pored mene. Iva priđe bliže i sjedne pored njih brišući suze, a Jana im objasni neka sjednu u krug, zatvore oči i pruže joj ruke, te je djevojke poslušaše. 

Željko Car	Mato Zeman	Mirna Kožar

 - Ali bez straha i panike, sve što ćete sada vidjeti dogodilo se jako davno i ostaje u prošlosti, vama ne može biti ništa, ali možda vam odgovori na neka pitanja – reče Jana, zatvori oči i zrak oko njih zatreperi. Na tren se razlete svi papiri oko njih, Jana zabaci glavu i pred očima djevojaka u bljeskovima krenu scene koje je Iva sanjala posljednjih tjedana. Povorka ljudi u crnom i krajolik okovan snijegom i ledom, most kroz čije se proreze vidi divlja rijeka, ćup u prozoru i titrajuća svjetlost vatre koja guta sve pred sobom, dječak koji bos trči sa knjižicom u ruci, kolo u kojem se vrte nasmijane djevojčice, krijes koji preskaču dječaci, vodenica koju odnosi rijeka, seljane koji hodaju, dozivaju i kao da nekoga traže, bunar koji se iskapa na livadi… no u jednom trenu Jana vrisne i ispusti Ivinu i Željkinu ruku iz stiska: - Dosta! Ne mogu više! – primi se za glavu i ustane.

- Jana, što si vidjela? Moraš nam reći! – krikne u očaju Iva.

- Ti vidiš njihove sudbine, a oni žele tvoju pomoć kao i ja. – u panici izusti Jana.

- Zašto ih sad mogu vidjeti i danju? – bojažljivo upita Iva – zašto ih i Željka može vidjeti, a nju ne diraju? 

Mirna Kožar	Mato Zeman	Marijeta SInjeri

 - Željka ima svoju zaštitu, a ti si bez svoje ostala kada smo zarobili Sjenu u ćup – objasni joj Jana. Morat ćemo se uputiti duboko u šumu po savjet. Baki Mari ne možemo sve do zime, a toliko vremena nemamo, morat ćemo se snaći nekako drugačije.

Uslijedi kratka tišina, a prekine ju Željka: - Mi bi morale požuriti kući prije mraka.

- Pođite kućama, vidimo se sutra kod kućice na kraju grada – i Jana nestane u mraku prostorije, a djevojke se spustiše stepenicama, izjuriše s posljednjim zrakama sunca na ulicu i požure svojim kućama.

~~~

Nebeskim plavetnilom šetali su pahuljasti oblaci, a povjetarac je raznosio Ivinu kosu i škakljao je po licu. Stajala je pored kućice ozbiljna lica i cijelo vrijeme gledala prema ulici, prateći svaki događaj na njoj. Nebo nije ni primjećivala od buke koja se odvijala u njenoj glavi. Pokušala je potisnuti scene koje ju uznemiravaju, nekako ih utišati, no kakofonija glasova koji je dozivaju bivala je sve glasnija. Srećom, uskoro ugleda Željku u daljini i kut njene usne odmah se iskrivi u osmijeh. Kako se Željka približavala, tako je nervoza na njenom licu bivala sve uočljivija. Iva to odmah primijeti, te odluči da je nekako najbolje da se i ona smiri, pa će i Željki biti ugodnije. 

Marijeta Sinjeri	Mirna Kožar	Željko Car

- Bok, spremna za još jedno neobično putovanje? – potrudi se zvučati kao da ju sve ovo zabavlja.

- Bok, baš i ne… - nesigurno izgovori Željka – i čim uđe kroz malena vratašca na dvorište, iz kuće izviri Jana.

- Dođite, sve je spremno. Iva, uzela si knjižicu? – pogleda Jana prema Ivi, a ona iz ruksaka izvuče knjigu i reče: - Uzela sam ju, spremne smo – te uđu u kuću. Vrč je stajao na polici, netaknut. Kroz prozore su se probijale zrake sunca, a u prostoriji su plesale sjene kako je vjetar njihao grane stare jabuke ispred prozora. Djevojke stanu u krug, Iva stavi knjigu na pod i sve tri ju poklope rukama. Vani se odjednom smrači, a povjetarac se pretvori u vihor koji se stade vrtjeti oko djevojaka, a potom uz snažan bljesak i udar djevojke popadaše naokolo u gustu zelenu šumu. Meka trava i raslinje ublažiše njihov pad, te se djevojke brzo dignu i stanu se osvrtati oko sebe. Šuma je mirisala na medvjeđi luk i ostalo šumsko bilje, a krošnje su navukle svoje oprave u stotinama nijansi zelene. Zrak je bio svjež i čist, a šumom su odzvanjali zvukovi njenih stanovnika. Jana ih u jednom trenutku zovne i zamahne rukom: - Pođite sa mnom i uberite koji cvijet, idemo u goste – te se okrene i krene duboko u šumu. Djevojke su je pratile i tu i tamo bi nakratko zastale kako bi ubrale poneki cvijet za buket. Dok su tako šetale za Janom, upijale su čarobne proljetne scene, te u jednom trenu Iva stade pjevati neku pjesmicu koja joj je upravo pala na pamet, a ni sama nije znala, otkud joj ta želja. Dok su tako prolazile pored jednog starog hrasta, pred Željku se s grane spusti tanušna djevojka nevjerojatno duge kose i umetne joj u kosu vijenac od šumskog cvijeća i bršljana. I prije nego li su se snašle, bile su okružene dugokosim djevama koje su pjevale na nekom, njima nepoznatom jeziku, dok su plesale oko njih i ukrašavale ih cvijećem. Jana pogleda u Ivu i Željku, gestom im dajući do znanja kako je sad trenutak za darivanje, te djevojke pružiše svoje ruke ispunjene buketima prema vilama. One prekinu svoju hipnotizirajuću pjesmu, stadu se hihotati, uzmu darove i nestanu u tamnim dijelovima šume. Željka i Iva pogledaše u Janu, jer im tek sad ništa nije bilo jasno, no Jana samo odlučno krene za vilama.

Mirna Kožar	Mato Zeman	Željko Car

- Idemo za njima, ne smijemo ih pustiti da čekaju, mogle bi se naljutiti – te se sve tri upute dublje u šumu. Kako su koračale, tako su ubrzo ugledale kroz lišće srebrnkasto svjetlucanje vodene površine jezerca koje se tu nalazilo. Oko njega su sjedile predivne djeve koje su pjevale, stalno se ogledavale u vodi i plele svoje duge kose. Sve tri zastanu, no Jana se lagano nagne nad Ivino uho te šapnu: - Tebe trebaju, mi te tu čekamo – te nježno gurne Ivu prema vilama. Ona zakorači korak, dva, pa zastane, pogleda nazad u Janu, a ona joj kimne u znak podrške i pokaže joj neka samo nastavi. Iva se ohrabri i krene prema njima. Kada je prišla jezeru, vile se sjatiše oko nje i dok su se formirale u krug, opet su započele svoj opojni pjev. On u potpunosti hipnotizira Ivu i ona im se samo prepusti. Obujmile su je cijelu i polegle na površinu jezera, a njihovi glasovi su održavali Ivu iznad vode. Isplele su joj kosu, te joj stadoše umivati lice, šake i stopala, dok je Iva lebdjela spokojno iznad površine, a tada joj jedna od njih spusti svoj dlan na čelo i stade mrmljati neku molitvu. Ivino lice u jednom trenutku stade dobivati boju i njeni obrazi zarumene, a usne se krenu micati, te vile podvuku ruke pod njenu glavu, leđa i noge i smjeste ju u meku travu uz vodu. Kada se Iva razbudi i ustane, primijeti kako vila više nema i u panici se okrene iza sebe, te ugleda Željku i Janu. Odmah joj padne kamen sa srca.

- Kako se osjećaš? – upita ju Jana.

- Nekako lagano, kao perce – zaključi Iva. Sada i na Janinom licu nastupi olakšanje, te se nasmije od srca – Neko vrijeme ćeš imati mirniji san, ali vremena je sve manje, moramo nazad, uskoro će zalazak - i djevojke trčećim korakom krenu kroz šumu. Sjene drveća su se potpuno izdužile, a pitomi dijelovi šume počeli su djelovati sve mračnije, što je uvuklo paniku u kosti djevojkama. Kada su se krenuli nazirati poznati dijelovi, one još ubrzaše i uskoro su se nalazile na istom mjestu s kojega su pošle. Jana izvuče knjižicu iz svoje haljine i djevojke se vrate nazad u kuću na kraju grada. Kada su izlazile iz nje, Iva se osvrnu iza sebe. Ćup. Još je stajao na istom mjestu, ali ju više ništa iz njega nije dozivalo. Osjeti nevjerojatno olakšanje nakon dosta vremena. No kada se uhvati za kvaku, na tren joj pred očima iskoči novo ukazanje… bunar, dječaci koji trčkaraju naokolo, naguravaju se i viču. I jedna djevojčica koja im prilazi, ali ju je Iva mogla vidjeti jedino s leđa. I prije nego li se djevojčica okrenula, Jana zgrabi Ivinu ruku i otrgne ju od vrata kuće, te vizija naprasno nestane.

- Zašto si to učinila? – prekori Iva Janu, a ona joj uzvrati: - Prerano je još za to. Strpljivost je vrlina. – te ostavi djevojke same na dvorištu i nestane u mračnim sjenama zalaska. Željka i Iva se pogledaše, obje zaključe kako bi bilo najpametnije vratiti se kući i obje polako krenu ulicom nazad prema svojim domovima. Dok su tako koračale, Iva predloži Željki da ju otprati kako ne bi išla sama skroz do zapadnog dijela grada koji je slovio za manje uljudan. Željka bez ikakve borbe prihvati, jer joj se nije sviđalo društvo koje se okupljalo u njenom kvartu. Kada su već bile blizu, prolazeći pored jedne od zgrada, začuje kako ju netko doziva imenom iz haustora. Napravile su se da ne čuju i nastavile koračati prema svom cilju, no pred njih izleti grupica starijih srednjoškolaca i srednjoškolki, te stanu pred njih prepriječivši im put.

- Kaj si ti gluha? – unese se jedna djevojka Željki u lice, no ona samo odmakne pogled od nje i ne kaže na to ništa.

- Kaj me se bojiš? – nasmije joj se i približi toliko da je Željka osjetila vonj iz njenih usta te protisne kroz zube: Smrdiš, odmakni se. Djevojci siđe osmijeh s lica i gurne Željku, a ona se stropošta pored Ive. Ivu obuze bijes i gurne djevojku, no okruže je dečki i krenuše joj otimati torbu s leđa. Dok su se klinci natezali ispred zgrade, iz obližnjeg mraka došeće visoka crna pojava, koja se pod uličnom lampom ukaže u obliku muškarca sa šeširom na glavi, obrasla prijetećeg lica. On viknu, a škvadra se razbježi svuda uokolo. Iva se zamrzne na mjestu i zine od straha, a Željka posegne za svojim naočalama, kako bi ih brzo stavila na nos i probala vidjeti što se to stvorilo pred njima. Kada se odjek trčećih koraka utiša dolje niz ulicu, odjednom Jana izađe iz crne siluete, a Ivin mačak se spusti na sve četiri, sjedne i krene se umivati. Jana nestane u prozoru napuštenog dijela zgrade, a djevojke uz pratnju mačka produže do Željkine kuće.

- Jesi dobro? – obazrivo upita Iva Željku.

- Jesam, već sam navikla na njihove ispade, nije im prvi put, ali ovaj put je nešto bilo drugačije – nasmije se i spusti se kako bi pogladila svilenkastu glavu mačka – Imale smo spasitelja.

- Da nije bilo Janine pomoći, sam to ne bih mogao - i ne stade dovršiti misao, a Željka vrisnu: Pa kaj ti govoriš? – a na to u smijeh prasnuše Iva i Mačak, a ubrzo im se pridruži i Željka. Bila je toliko iscrpljena od cijeloga dana, da joj se nije ni dalo baviti ovim luckastim preokretima novih spoznaja. Dopratiše je do ulaza i mahnuše, te se upute i oni prema svojoj kući, dok su im se sjene periodično stapale sa sjenama drveća, kuća i zgrada.