Željko Car	Mirna Kožar

Djevojke su trčale kao da ih nešto progoni i u par oštrih skretanja, ulazeći u nepoznate poprečne ulice, brzo su se našle ispred Ivinog dvorišta. Vjetar je nosio sve pred sobom, metući ulice, krošnje mladih netom procvalih voćaka i bacajući finu prašinu ljudima u lice i oči. Ušle su u dvorište, požurile do ulaznih vrata, a kako su ušle u kuću, Iva se okrene za sobom, proviri nos na trenutak van i zazove svog mačka.

Nebo se već bilo u potpunosti zatvorilo, sivo i prijeteće, a munja zabljesne i grom udari strahovitom silinom u drveće iza kuće. Iva brzo zalupi vrata i krene prema dnu hodnika, no iza mliječnog stakla se stvori silueta mačka i Željka ju upozori: - Otvori mu vrata, bolje da nije vani na ovom nevremenu.

Iva se okrene, otvori mačku vrata, a on poput rakete uleti u kuću i šmugne u kuhinju. Djevojke su se izule i Iva ubrzo tutne Željki u ruke slušalicu telefona: - Samo javi mami kako si tu zbog nevremena, da ne brine – te se uputi u kuhinju za mačkom i pristavi vodu. Dok je Željka razgovarala s majkom, Iva kratko virnu u bakinu sobu kako bi je pozdravila i upitala ju želi li im se pridružiti, a potom opet u dva koraka pohita prema kuhinji i svima pripremi čaj. Izvukla je neke kekse iz donjeg elementa, zubima rastvorila omot i napunila zdjelu. Uto u kuhinju ušeću baka i Željka i smjeste se na klupici.

Mato Zeman	Mato Zeman

Baka vrlo brzo povede razgovor za stolom, uživajući u mladom društvu. Opisivala je Gordograd iz nekih minulih vremena, prisjećala se stare škole i ljudi kojih više nema. I Iva i Željka su je slušale sa iznimnom pozornošću. Prvi put, zaista uživajući u pričama iz prošlosti, bez da su joj ijednom upale u riječ ili ju prekinule. S prozora se slijevala kiša, a svjetlo u kuhinji bi s vremena na vrijeme zatitralo na udar groma, no njih tri uopće nisu obraćale pozornost na nevrijeme koje je vani povijalo grane i pralo ulice. Željka je u jednom trenutku ipak prekinula bakin monolog i upitala ju za nestanke djece u gradu, no na taj čin, Iva ju ošine pogledom i uskomeša se atmosfera oko stola. Baka na tren spusti pogled, teško uzdahne i reče: - Zapravo, vi niste više toliko malene… ispričat ću vam ono što znam i što je obilježilo djetinjstva moje generacije… ispričat ću vam priču o dječaku i djevojčici koje je po pričama seljana tražilo cijelo selo, ali ih nikada nisu pronašli. Čak ni godinama nakon što je izgorio stari dio grada, a nove kuće niknule na raskrčenim ledinama. Taj stari dio grada i nekoć glavna ulica, danas su dio one šikare i šume niže nas- i baka zamahne rukom prema stražnjoj strani dvorišta.

-Ledina je nekoć bila gusta šuma i u nju bi se djeca voljela uputiti ljeti, za velikih vrućina. Na ulazu u šumu nalazio se zdenac, a mještani su šumske puteve održavali i redovito čistili. No, nije im se svidjelo što se djeca tu pored zdenca igraju, te su ih tjerali iz šume prema konacima. Nije bilo kao vama danas, mi smo kao djeca morali puno raditi, igra je bila rijetka, a za djevojčice, posla je bilo uvijek, u kući, oko kuće, oko blaga i njive. Manja djeca su se uvijek držala dvorišta i njegove blizine, ali ni to nije uvijek spriječilo tragediju, pa su se oni znali utopiti u bari namijenjenoj patkama ili vjedru iz kojeg su se pojili konji i krave. Neka djeca su znala zalutati u šumi, izgubiti se i potrage za njima su znale trajati mjesecima. A kako su svi većinom bili bosi, ugriz zmije je bio isto jedan od čestih uzroka smrti među ljudima. Život na selu oduvijek je bio težak. Sjećam se priča moje mame… njena sestra je tako usred radova na polju otišla dalje od njih i u jednom trenutku, kada su se svi okupili da nešto prezalogaje ispod stare vrbe, dok je sunce pržilo visoko na nebu, primijete stariji kako djevojčice nema i učas je nastala panika. Stariji muškarci su se odmah podijelili na više strana i krenuli u potragu, zazivajući je i obilazeći cijeli kraj. Malo niže livade se nalazila rijeka i svi su strahovali od najgoreg. Potom su otišli djed i otac po druge seljane i potraga uz rijeku se nastavila danima, no mamine sestre nije bilo nigdje, kao da je u zemlju propala. Od toga dana, moju mamu nisu ispuštali iz vidokruga. Mnogo djece je tako, zaigrano i nepromišljeno nastradalo. Bilo je i situacija gdje se tragedija znala odviti ispred očiju odraslih, ali njih je bar utješila činjenica što su ih mogli pokopati i održati sjećanje na njih. Ipak, najgore je bilo roditeljima izgubljene djece, čija tijela nikada nisu pronađena. Neke žene su se razboljele od tuge, neki očevi propili, teške su to teme djeco… zašto vas to toliko zanima?

- Moja mama je još uvijek pod dojmom tih nestanaka i ja dalje od škole ne smijem nikuda! – uznemireno izusti Željka. 

Mato Zeman	Željka Fruk	Mirna Kožar

- Daaa, sjećam se tog dječačića – odmah se nadoveže Ivina baka – od Vere unučić, tu negdje bi bio s vama sad po uzrastu, mama mu je nakon tog nestanka i potrage odselila. Niska, okruglasta ženica, uvijek zrihtana i vesela. Nakon tragedije se promijenila, oči su joj se ugasile, osmijeh nestao. Živjela je u velikoj staroj kući u centru, mislim da je taj stan nakon toga ostao prazan. Vera nikada poslije toga nije ulazila tamo, niti ga davala u najam. Nekako mislim da je tako htjela i sačuvati uspomenu na nikad prežaljenog unuka. A i nije voljela pričati o tome.

- Možeš nam, bako, ispričati što se s njim dogodilo? – ohrabri se i Iva s pitanjima – Što se pričalo kada je nestao? – i uto se na vratima oglasi zvono, a djevojke, uživljene u bakine priče, poskočiše na klupici.

Iva odmah ustane i pohita prema vratima, a kad ih je otvorila, pred njom se nalazila gospođa Vesna, Željkina mama. Iva ju srdačno pozdravi i pozove da uđe, no žena ozbiljnog izraza lica odmahne rukom u znak negiranja i reče: Bok Iva, reci Željki da uzme svoje stvari i požuri, moramo još u grad obaviti nešto i nemamo vremena, neki drugi put.

Iza Ivinih leđa, već se pojavila Željka, brzo se obuvši i uzevši sve svoje stvari. Sramežljivo ju pozdravi i pođe s mamom u upaljeni automobil koji je brundao ispred ulaza. Iva joj mahne s ulaza i vrati se nazad u kuću. Baka se već povukla u svoju sobu i Iva joj s vrata poželi laku noć i uputi se gore na kat. Kasnije te večeri, dok je Iva gore u sobi još pisala zadaću, zvuk zvonjave telefona razbije tišinu koja je vladala kućom. Čula je bakine korake i njen glasan „Halo“, te se odluči spustiti dolje. Baka je pričala toliko glasno, da su je čuli i susjedi, pa se i Iva često znala našaliti na njen račun. Jednom su tako u šali, tata i Iva rekli, kako baki telefon ne treba, samo neki brijeg na koji će se popeti, pa im javljati što ima novog kod nje. Dok nisu živjeli s njom, često bi se čuli upravo telefonski, a dok je baka pričala, slušalica je mogla ostati naslonjena na stolić u hodniku, dok bi tata ili mama nešto usput radili, jer su je sve čuli. Iva se uvijek nasmijala kad bi vidjela telefon tako. Iz prve bi pogodila tko je na liniji. 

Mato Zeman	Željko Car	Mirna Kožar

 - Mlada dama je na putu za krevet, ali sad ću vam je kratko dati – i pruži baka ruku prema svojoj unuci koja je stajala na posljednjoj stepenici. Iva zgrabi slušalicu, sjedne na stepenicu i cvrkutavo pozdravi mamu i tatu. Oni su zbog posla morali na put, pa su se posljednjih dana svaku večer, tu negdje u isto vrijeme, čuli telefonski. Bili su bezbrižni dok je Iva bod bakinim nadzorom, iako je bila blaga, imala je pravila koja Iva nikad nije prekršila i znala je da ih se mora držati. Nakon kraćeg razgovora, Iva im poželi laku noć, te se odvuče nazad gore na kat. Za njom krene i mačak, pa se oboje zavukoše u krevet i prvi put, nakon dosta tjedana, Iva utone u miran san. Spavala je mirno i spokojno, a u jednom trenutku u njen san ušeće nepoznato selo, neprepoznatljive vizure stiješnjenih kućica, uskih dvorišta i jedan bunar iza kuće. Sanjala je nepoznata lica koja nestaju čim ih pogledaš, blijeda lica djece i fragmente nepovezanih događaja. Čas je vidjela djecu koja se vrte u kolu oko krijesa, čas je vidjela povorke ljudi u crnom dok vani studen ledi kožu. U jednom trenutku našla se na mostu, dok je pod njenim nogama, u prorezima između dasaka, divljala rijeka, široka i prijeteća. Iva se u snu probala uhvatiti za njegovu ogradu, no u sljedećem trenutku više nije bila tamo, već u nekoj prostoriji, polumračnoj i vlažnoj, koja je vonjala na ustajali zrak i vlagu. Na prozoru se nalazio vrč. Isti onaj vrč u koji su nagurali Ivinu košulju. Bio je nov i lijepo ukrašen, a s prozorčića je dopirala svjetlost. No nije to bila obična danja svjetlost. Iva je zadržala svoj pogled i ubrzo shvatila. S druge strane prozorčića bijesni požar. Titrajuća svjetlost koja je dopirala kroz prozorčić, bili su plamteći jezičci vatre koji su upravo progutali štalu iza kuće, a u jednom trenutku prozorčić prsne i Iva se probudi u lokvi znoja. Uspravi se u krevetu, osvrne se oko sebe i ugleda razbijenu čašu pored svog stolića. Mačak je nepomično spavao pored Ivinih nogu. Ustane, otiđe po ručnik i metlicu u kupaonu, te se vrati počistiti nered koji je nastao u njenoj sobi.

Dok je skupljala komadiće stakla po podu, Iva se udubi u svoje misli. San je bio nelogičan i zastrašujuć. Osjećala je kao da bi trebala poznavati sve te ljude i nikada ih u svom životu nije vidjela. Vrč. Jurica. Požar. Most. Uzela je jednu svoju bilježnicu u koju je zapisivala svakojake sitnice, te upiše ove četiri natuknice. Uzme sa stola izreske iz novina, te i njih stavi u bilježnicu, posloži knjige u torbu i krene ponovno prema kupaoni kako bi se spremila za školu. Istrčala je van na predivno jutarnje sunce i krenula prema centru. Drvoredi cvatućih voćaka caklili su se od milijun kapljica, kao da su posute biserima, nebo se razvedrivalo, a Iva je nakon nekog vremena nabacila osmijeh na lice i uživala u šetnji do škole. Brzo se našla u centru, prelazeći cestu kako bi hodala uz park i uživala u dugačkim redovima tulipana, narcisa i zumbula. U samom središtu parka nalazio se stari zdenac s lijepom žičanom ogradom i krovićem na kojem se nalazio vjetrokaz. Zdenac je bio zatvoren velikim betonskim poklopcem i nije već dugo bio u funkciji. Kad je na crkvi stalo nabijati zvono, to Ivu brzo vrati u stvarnost, ona požuri i u čas se stvori na školskom dvorištu.

Željko Car	Željka Fruk	Mato Zeman

Ususret joj je koračala Željka, obgrlivši knjige i turnuvši nos u korice – Ej…

- Ej… - uzvrati joj Iva - Idemo tamo do one klupice?

- Može – uzvrati Željka i ubrzo se smjeste, jedna pored druge, glava prepunih pitanja.

Sjedile su tamo neko vrijeme, razgovarale, izvlačile one izreske iz novina i probale odgonetnuti bar dio odgovora na sva ona pitanja koja su ih mučila. I u jednom trenutku Željka predloži: - A da danas kasnije poslijepodne, kad moja mama ode raditi… - kratko se zakašlje i malo pogleda oko sebe te utiša glas - nađemo se tu u centru i odemo pronjuškati malo oko onog stana?

Ivi se na licu ubrzo stvori osmijeh, pogleda Željku i kimne u znak dogovora – Idemo sad preživjeti sat gospođe Biljman i nađemo se u parku oko pet.

Željka prasne u smijeh, obje djevojke ustadoše s klupe i lakim korakom odšeću prema školskoj zgradi.

~~~

Tanki koprenasti oblaci raspršili su se kasnim poslijepodnevnim nebom, a Željka i Iva su lijeno šetale centrom i gledale u izloge. Puhao je lagan povjetarac, a latice su lepršale iznad njihovih glava poput pahulja. Djevojke su se smijale i živo raspravljale, a u jednom trenu Željka zaustavi Ivu, te joj prstom pokaže na staru kuću i kaže: - Čini mi se da je to ta kuća, idemo malo pogledati, ha?

Željko Car	Željka Fruk	Mirna Kožar

- Nema nešto ljudi vani, idemo – te oboje brže pretrčaše preko zebre i krenu prema kući. Fasada je bila žućkasta, a prednji prozor je bio razbijen. Stale su je obilaziti i promatrati nijeme zidove napuštene kuće. Bočno je bio ulaz, a iza malena natkrivena terasa koju je odavno prerasla trava. Ruže su osvojile krovište, a stara voćka se izvalila po dvorištu obavijena divljom kupinom, visokom travom i mladim koprivama. Iva se u jednom trenutku primi za staru metalnu ogradu u namjeri da ju otvori, no hrđa i zub vremena su je toliko okovali da je to bilo nemoguće. Djevojke odustadoše od pristojnog ulaza i stanu obilaziti dalje oko ograde kako bi našle najzgodnije mjesto za uskočiti u dvorište. Sa stražnje strane se nalazio jedan grm bazge koji je svojim granama rastrgao žicu i tu se djevojke odlučiše provući unutra.

Željko Car	Željko Car

 Kratko su se borile s granama, no s druge strane su ugazile u koprive, dok im se divlja ruža odozgo uplela u kosu. Jedva su se nekako izvukle i potom se stisnule jedna drugoj uz leđa, te stale u čudu, gledajući u dvorište u kojem kao da je vrijeme stalo prije stotinu godina. Starinski ukrasi oko prozora, mali prozori i vrata, drveni balkon i stepenice za dolje. Sve nekako nahereno i prekriveno raznim divljim biljem. Djevojke stadu oprezno koračati dvorištem polako se približavajući kući, a opet, stalno osluškujući hoće li im se išta nenadano srušiti na glavu. Kako je vjetar na momente jačao, tako bi kuća na trenutke zastenjala pod teretom godina i vlastite težine. Djevojke su znatiželjno prišle jednom prozoru i ugledale nestvaran prizor. Prazna prostorija i jedan malecki prozor kroz koji se probijala danja svjetlost, a nasred sobe jedna stolica i na njoj sjedi žena bez lica, koja plače. I suze joj se cijede niz obraze prekrivene rukama, pa onda po laktu, kapajući na pod. A žena plače bez glasa. Kako su se djevojke pomalo približavale, tako je njena pojava bljedila, dok nije potpuno iščezla, a nasred prostora ostade samo lokva u koju je kapala voda, kap po kap. Nešto šušnu i zakrešti pored njih u grmlju, a djevojke u panici izletiše van iz dvorišta, na topli i tako poznati asfalt centra grada i pohitaše prema slastičarni, među ljude, među žive ljude. Bilo im je dosta tajni ovoga grada i njihovih duhova.