Ivan Nemet	Željko Car

Jana ustane i uzme knjigu koju je brzo zamotala u platno i potom ju gurne u duboki džep na haljini.

Strese prašinu sa stražnjeg dijela haljine i osvrne se oko sebe. Vani je već polako padao mrak, a ulicu je obasjao sramežljiv snop uličnih lampi. Nebo se djelomično razvedrilo i tu i tamo se vidjela poneka zvijezda. Iva i Željka su nepomično ležale jedna pored druge, te ih Jana stade buditi i dozivati. Djevojke otvoriše oči i čim ugledaše strop stare kućice, odahnuše.

- Doma smo! – izleti istovremeno iz njihovih usta. Ustadoše i krenuše sve tri prema vratima kad ih u jednom trenu isprepada zvuk lomljenja stakla. Poskočiše, a kroz kućicu proleti Mačak i kroz jedva otvorena vrata šmugne van u dvorište. Iva instinktivno izleti za njim i ulovi šareno klupko dlaka koje se u njenim rukama otimalo i borilo. Iva odlučno, ali nježno gurne mačka pod kaput, no gospodin mačak se dovitljivo izmigolji i frkne na ulicu.

Vladimir Lauš	Željko Car

- Mačaaaak! – u očaju povikne Iva i ostade bespomoćno stajati u dvorištu. Djevojke istrčaše za Ivom van i ugledaše siluetu elegantne životinje kako nestaje prema gradu.

- Iva, moramo za njim, ne smiješ bez njega doma – reče joj Jana i sve tri potrčaše prema centru u lov. A mačak, kao mačak, mudar, lukav i prepreden. Čas skače na visoku ogradu i mudro pere šapu, čas šmugne u neki mračan kutak ulice i kao da na tren nestane. Trčkara amo tamo i na trenutak zastaje kako bi podrugljivo i s visoka gledao tri djevojke koje nikako da ulove njegovo visočanstvo. No tada s jednog drveta prhne zalutala vrana i dok je mačak hipnotizirano gledao u potencijalnu buduću večeru, Iva iskoristi trenutak njegove nepažnje i vješto ga strpa pod kaput. Neko vrijeme se žestoko borio, no Iva ga privije još jače uz sebe i mačak pokorno uvuče kandže te prihvati poraz. Znajući da debelo kasne, djevojke se ubrzanim korakom uputiše prema Ivinoj kući. U glavi im se rojilo stotinu misli i pitanja, ali usta im ostadoše nijema. Šutke su žurile jedna pored druge, svaka sa svojim sivim oblakom iznad glave.

Znale su da kasne. Znale su kako su prekršile dogovor. Čekala ih je kazna. Kad su stigle do Ivine kuće, primijetile su snop svjetlosti koji je dolazio s kuhinjskog prozora. Netko ih čeka. Jana samo produži prema staroj štali na kraju dvorišta, a djevojke progutaše knedlu i upute se prema kući. Iva posegne za kvakom. Ušle su u hodnik, brzo zatvorile vrata i pustile mačka iz ruku. Kuhinjska vrata se otvoriše isti čas, a hodnik ispuni dugačka sjena Ivinog oca. – Mlada damo, zar se sad dolazi kući?

Iva i Željka ukipile su se na mjestu, a Iva tiho protisne kroz usnice: - Oprosti, tata, nisam namjerno kasnila. Mačka nije bilo dva dana doma, a kad mi je Željka rekla kako ga je vidjela u gradu, krenule smo ga tražiti nakon škole. Trčale smo za njim skroz do stare utvrde, izgubile smo pojam o vremenu. Oprosti… Ivin tata kimne u znak razumijevanja pa reče: - Željka, mama te čeka u kuhinji. Poprilično si ju isprepadala.

Mirna Kožar	Mato Zeman

 Željka obori pogled i brzo krene prema prostoriji iz koje je dopirala žuta svjetlost i oštar intenzivan miris pržene kave. Za stolom su sjedile žene. Ivina mama i baka, a nasuprot njih, leđima okrenutim prema vratima, sjedila je Željkina mama. Čim je Željka ušetala u kuhinju, sva tri para očiju okrenuše se prema njoj. Željka iz grla istisne sramežljiv pozdrav i pomalo panično, kroz zamagljena stakla naočala pokuša razabrati koliko se njena mama, na ljestvici od jedan do deset, ljuti na nju. No, čim su njene oči srele majčine, ona odmah u njima prepozna ne ljutnju, ne srdžbu, već samo goli, panični strah koji ledi kosti.

Željkina mama hitro ustane od stola, istovremeno zahvaljujući na gostoprimstvu i ispričavajući se zbog neugodnosti cijelog događaja.

- Gospođo Vesna, sve je u redu i ne morate se ispričavati. Djevojke će naučiti lekciju – reče Ivin otac blago, želeći smiriti vidno uznemirenu ženu.

– Jooooj, te cure danas niš ne slušaju! U moje vrijeme nije bilo moguće takve gluposti delati. Šiba je z Raja zišla! – uzvikne uz dizanje sklopljenih ruku prema nebu. – Nije tak puno prošlo od zadnjeg slučaja nestalog deteta! Ne treba vraga na zida crtati, taj dojde sam! – prekriži se, zgrabi Željku pod mišku, reče joj da se pozdravi i izjuriše u mrak ulice.

Iva je teškim korakom pošla na kat nakon razgovora s roditeljima. Najviše ju je uznemirio taj strah u njihovim očima i izostanak visokih tonova prilikom držanja bukvice. Odrasli su znali nešto što ne znaju djeca ovoga grada. Ušla je u svoju sobu. Na krevetu je ležao mačak, a na prozor se nakon dugo vremena spustila mjesečeva svjetlost koja je treperila poput svjetionika povremeno nestajući iza oblaka. Iva šutke sjedne u mrak i ostade gledati grad kroz malo četvrtasto okno. Još je tu i tamo prozujao neki auto kroz centar. Šetača vani više nije bilo, samo zvukovi ceste i treptaj uličnih lampi. Iva ubrzo usnu sjedeći za stolom. Dok je spavala, nad njen prozor se na tren spusti tamna sjena, no mačak hitro skoči na prozorsku dasku i sjena pobjegne u dvorište. On ubrzo zijevne, protegne se pored Ivine glave i opet se sklupča, no jedno oko ostavi na straži. Mjesec se u jednom trenu sakrio i nestao iza debelog sivog oblaka.

Ivan Nemet	Ivan Nemet

 Snažan udar groma probudi Ivu. Vani je još vladalo carstvo tame, a niz prozor se slijevala kiša. Ona se protegne uz bolno hvatanje za vrat. Nije trebala tako glupo zaspati za stolom. Zavukla se u krevet i pokušala utonuti u san. Dugo se vrtila u krevetu ne nalazeći dovoljno udoban položaj, a kiša je vani lijevala bez prestanka, uz povremeno blicanje munja i mumljanje gromova u daljini. Iva je zamišljeno gledala u neku točku dok su joj glavom trčale slike nedavnih događaja. Izvuče ruke ispod pokrivača i prouči svoje podlaktice. Nije bilo ni jedne jedine ogrebotine na njima, a žuljevi i ubodi sa prstiju također nestadoše. Kada je Iva opet podigla ruku prema prozoru s kojeg je sramežljivo dopirala svjetlost ulice, na tren opet primijeti kako joj šaka postaje prozirna i uznemirena prizorom hitro vrati ruku nazad pod pokrivač.

Đuro Grčić	Đuro Grčić

Meškoljila se i bila budnija no ikada, spavanje više nije bilo opcija. Ustala je tiho iz kreveta i prišla svom stoliću uz prozor. Vani je kišu zamijenila susnježica, a kratkotrajni prodor toplijeg zraka opet je zamijenio hladan dah zime. Iva je jako voljela zimu zbog bjeline snijega i treperave svjetlosti ukrasnih lampica, no zima je posljednjih godina dolazila nekako sramežljivo i sa prekidima od par dana kada bi se temperature naglo podigle, a bjelina se počela pretvarati u blatnjave smeđe kapi vode koje se slijevaju niz grane i buše snježni tepih pod njihovim krošnjama. Bili su to dani kada je i zima izgledala neugledno i depresivno. Kada su krošnje izgledale kao uplakane žene raspuštenih kosa, a snijeg oskrnavljen dodirom nečistih, prepun smeđih brazda i tamnosivih tragova stopala. To su bili oni dani kada svi ljudi mrko gledaju u pod na putu do posla. Kada svi žure i umjesto osmijeha čuvaju grč u kutu usne. Bili su to oni dani kada je Božić već stvar daleke prošlosti, a proljeće još nije ni blizu. Samo sivi dani u nizu i bez broja, kao da se jedan dan umnožio za njih sto. Iva se iskobelja iz svojih zapetljanih misli i pogleda prema krevetu. Knjiga. Ustane od stola i brzo izvuče drvenu škrinju ispod svog kreveta. 

Lubiša Pokrajac	Marta Horvat	Ljubiša Pokrajac

Uzme ju u ruke i pritom pogleda u Mačka očekujući neku njegovu reakciju. Ali mačak je samo lijeno ležao na prozorskoj dasci, sklupčan i nezainteresiran za svijet oko sebe. Otvori ju i stade listati, no ubrzo iz knjige ispadoše neki papirići. Iva ih skupi, ustane sa poda i priđe stolu. Upali malu stolnu lampu i ugleda izrezane članke iz novina. Odloži otvorenu knjigu na stol i stade ju listati, a kako je prolazila poglavljima tako bi na pojedinim stranicama zatekla umetnut izrezak iz novina, iz rubrike crne kronike, a svaki taj isječak bila je vijest o nestanku nekog djeteta. Iva je brzo i površno prelazila sadržajem same knjige, a gdje god bi naišla na koji izrezak iz novina, vadila bi ga i stavljala sa strane na jednu hrpu. Do svitanja bez boje, pored Ive je narasla hrpa izrezaka koje je potom uzela pred sebe i stala ih čitati. Na nekim izrescima mogao se razabrati datum ili godina, no na nekima nije bilo traga o svjedočanstvu vremena kada su ta djeca nestala. Nestajala su i ljeti i zimi i danju i noću. Nije bilo nikakvog obrasca. Među djecom nije bilo nikakve poveznice. Bilo je tu i dječaka i djevojčica, manje i veće djece, iz različitih obitelji i sredina. Ivi ništa nije bilo ni jasno ni logično, ali jedan detalj se pomalo počeo isticati. Baš svake godine, koliko se moglo razabrati iz datuma sa pojedinih izrezaka, obavezno bi nestao bar po jedan dječak i jedna djevojčica. Samo je jedan kratki period od svega par godina bez nestanaka, no krajem stoljeća opet počinju. Iva je još neko vrijeme prebirala po izrescima, pokušavajući ih nekako sortirati. Prvo je izreske podijelila na dvije hrpe, na jednoj su bili svi nestali dječaci, a na drugoj sve nestale djevojčice… no to joj nije imalo puno smisla. Na kraju ih odluči složiti kronološki, koliko je bilo moguće s obzirom da nisu svi izresci imali datum i gurne ih u jednu bilježnicu. Jutarnje sivilo nije izgledalo obećavajuće, a kazna pred vikend dodatno je pojačala tamu sivog dana pred njom.

Mladen Lučić	Mladen Lučić	Mladen Lučić

Spustila se u prizemlje kuće, nahranila Mačka i pojela doručak, a potom se opet zavukla u svoju sobu, kao što se zarobljena djeva zavlači u svoju tamnicu na vrhu kule. Dan se sporo koturao, sat je dosadno nabijao u istom taktu, a tišinu dana razbio je zvuk zvonjave telefona u hodniku. Iva je prvo čula mamin glas koji se javio na poziv, a potom zvuk koraka po škripavim drvenim stubama. Ivina mama otvori vrata i reče joj: - Iva, zove te Željka. Smiješ van na dvorište, ali nema lutanja gradom, ne zaboravi, u kazni si do daljnjega. Iva kimnu u znak razumijevanja i trčećim korakom stvori se začas u hodniku grabeći telefonsku slušalicu: - Halo! Jesi još tu?

- Jesam, kako si preživjela jučerašnju jezikovu juhu?

- Smijem u školu i do trgovine – izgovori Iva uz teatralni uzdah. -Nego… Željka, jučer je tvoja mama spomenula… - Željka ju prekine u pola izgovorene rečenice - Znam što je spomenula. Ja zbog toga ne smijem nikuda. Sjećam se jednog slučaja iz osnovne škole, znam samo da dječak nikada nije pronađen. Njegovi su nakon godina i godina potrage u konačnici odselili. Dok je trajala potraga, moja mama je šizila i paničarila, vodila me svuda sa sobom. Nije se usudila ni pustiti me preko ceste u park na igru. S vremenom, kako se polako grad vratio u kolotečinu, a nestanak polako otišao u zaborav, uz puno tatinog nagovaranja, popustila je malo i prestala toliko brinuti. Ali sada više nema tate…

Kratko vrijeme vladala je neugodna tišina s obje strane slušalice. Iva nije znala što uopće odgovoriti Željki. Poznavale su se površno, tek je upoznavala grad u kojem je odrastao njen otac i u koji su odlučili doseliti nakon rata kako bi bili uz baku. U početku nije bila oduševljena selidbom, ali se pomalo navikla na njegove ulice i djecu iz razreda. Falilo joj je staro društvo iz zgrade, a sve što je mogla ponijeti iz svog doma bile su njene stvari iz sobe i Mačak. I Imala je tatu. Preleti joj mislima koliko je nezahvalna.

- Žao mi je zbog tvog tate, Željka. Sad bi te pozvala na čaj i druženje, ali to je nemoguće kad smo u kazni.

Obje djevojke duboko uzdahnu u slušalicu mireći se s trenutnom situacijom.

- Znam, bit ću dobro. Samo… ponekad mi baš bude teško samo s njom.

- Vjerujem ti. – pomalo sjetno odgovori Iva. – Nego… Željac, naišla sam na hrpu starih isječaka iz novina. Svaki od njih govori o nestanku djece s ovog područja. Izgleda kao da je netko pažljivo skupljao dokaze o tim nestancima.

Željki se srce spusti u petu. I ona je skupljala isječke o izgubljenoj djeci. Jednog dana su samo nestali iz njene torbe za vrijeme sata tjelesnog odgoja. Gotovo je i zaboravila na njih.

- Uzmeš ih sa sobom u školu? Možemo markirati glazbeni zadnji sat i otići do knjižnice.

-Može, vidimo se! Bok! – i prije nego li su Ivini roditelji otvorili vrata kuhinje, Iva spusti slušalicu uz glasan zveket.

Mato Zeman	Marijeta Sinjeri	Marijeta SInjeri

 - Ajde, operi ruke i dođi za stol, ručak je gotov – dovikne mama, a Iva poslušno pohita oprati ruke i sjedne na svoje mjesto. Roditelji su sa bakom živo raspravljali o politici, svađali se sa stričekima u odijelima, koji su nadmeno virili iz televizora i uvijek pričali iste rečenice koje bi tu i tamo malo preoblikovali, ali je poruka ostala ista. Tata je u konačnici prebacio na drugi program gdje se odvijao neki festival, no rasprava nije stala, a tata je nastavio grmiti u svoj brk dok ga mama nije potjerala van kuće kako bi si našao nekog korisnog posla. Iva odloži svoj tanjur u sudoper s jasnom namjerom kako planira pobjeći nazad na kat, no mama ju zaustavi u toj namjeri: - Mlada damo, možeš van na dvorište pomoći ocu oko čišćenja stazice. Godit će ti svježi zrak. Djevojka kimnu u znak razumijevanja, no čim okrenu leđa, zakoluta očima i otrči u hodnik, na brzinu navuče na sebe kaput i čizme i izleti za ocem van u dvorište. On uzme lopatu, a Ivi uvali veliku metlu i pokaže joj na dio dvorišta ispred štale: - Tu vodu smeti na travnjak, a kad to napraviš, unesi jednu košaru drva u kuću.

Mirna Kožar	Željka Fruk

 Iva se primi posla i udubi u svoje misli, a kad je izgurala svu vodu i blato na travnjak, odloži metlu i uputi se u štalu. Kroz proreze između dasaka probijalo se sivo danje svjetlo i učinilo zrak u štali treperavim. Iva dođe do složenih drva i stade slagati cjepanice u košaru. U jednom trenu ugleda par očiju kako ju gleda iz kuta, iskolači oči od straha i otvori usta, no iz njih ne izađe ništa. Strah paralizira Ivu, a oči koje su je gledale samo su se provukle kroz jedan sićušni prorez i nestale. Iva se brzo okrene prema izlazu, pred nju skoči Mačak i ona konačno vrisne. – Aaaaaaaaa! Ti blesava životinjo! Zašto me stalno plašiš? – zgrabi mačka i izađe van blijeda ko´ kreč.

- Izgledaš kao da si vidjela duha! – dočeka je vani tatin cerek. Iva se brzo umiri čuvši tatin smijeh, nasmije se svojoj dječjoj reakciji i torpedira Mačka na stepenice. – Tu me čekaj! – i vrati se po košaru. Brzo ušeta u štalu, zgrabi košaru, brzinski se osvrne oko sebe i ne vidjevši više ništa, izleti iz nje van.

Željka Fruk

Unese drva u kuću, mama joj tutne još vruće krafne u ruke i usmjeri ka bakinom sobičku. Iva nježno kucne na vrata i otvori ih, a u sobičku je sjedila baka zadubljena u neku seriju. – O zlato bakino, hvala ti! Budeš mi malo pravila društvo uz tv? – upita ju baka i potapša rukom prazno mjesto na dvosjedu. Iva se odmah stisne uz baku i zajedno nastaviše gledati seriju. Kada su počistile tanjur, a seriju prekine niz reklama, Iva upita baku: - Bako, koliko je djece nestalo u ovom gradu?- a na bakino lice sjedne mračna sjena čim je čula što ju unuka pita. – Ne znam, dijete drago. Uvijek je toga bilo. Ali znaš, bila su to neposlušna i tvrdoglava djeca. Djeca koja nisu slušala odrasle. Zato bi trebala više slušati roditelje, a manje zapitkivati – prekori ju baka. Iva primijeti kako svi odrasli govore istu stvar i drže se te rečenice poput mantre kojom tjeraju mračne sile. Ubrzo joj je postalo jasno kako neće doći ni lako ni brzo do odgovora. A pogotovo ne od odraslih. Poljubila je baku u obraz, poželjela joj laku noć i povukla se u svoju sobu. Presvukla se i uvukla u svoj krevet sa knjigom. Mačak se smjestio u podnožju kreveta i žmirkao ne odmaknuvši glavu od prozora. Iva je to primijetila, pa je svako malo i ona odizala pogled od knjige i gledala u mrak koji se spustio na njega. Shvatila je da ju čuva od nečega, ali nije mogla dokučiti od čega točno. U jednom trenu se zadubi u tekst, a u zidu iznad njene glave stao se skupljati oblačak crnog dima. Mačak ispusti prijeteći zvuk siktanja, nakostriješi se te skoči prema zidu i zamahne šapom, a oblačak se raspline. Iva ostade u čudu sjediti u svom krevetu zagrlivši samu sebe kako bi se prestala tresti. No noge su joj drhtale kao dvije šibe na vjetru. Poželi opet biti toliko malena da se može uvući mami i tati u krevet bez suvišnih pitanja, no nažalost, bila je malo prestara za to. Skoči iz kreveta u namjeri da izađe iz sobe, no kako je dotakla kvaku tako se pred njom stvorio Mačak. Elegantno sjedne, zabaci rep i trzne njegovim vrhom, a potom joj reče s visoka: Mlada damo, vi ste još u kazni.

Iva zine u čudu gledajući ga iskolačenih očiju: - Zar i ti sad govoriš?