Kad hladnoća u siječnju dotakne svoj vrhunac, a ledeni prsti zime zaustave rijeku, zarobe drveće i sakriju livade, nastupa vrijeme Morane, božice zime. Njene lekcije su važne, a svaki neposluh kažnjava smrću. Ona nije zla, ali kako se odnosite prema njoj, tako će vam i uzvratiti. Zima je najsurovije godišnje doba i ulijeva strah u naše kosti još od pradavnih vremena. Kako su se snašle Iva i Željka u šumi vladarice zime otkrijte u novom nastavku koji su za vas priredili članovi FKK Picok!

Mirna Kožar	Miroslav Hraščanec

Vani je padao gust i sitan snijeg, a šumom je zavladala grobna tišina kako je noć zamijenila dan. Željka je nepomično ležala u snijegu, blijedog i zgrčenog lica. Iznad nje su se prostirale krošnje ispunjene zimskim ukrasima, a sitne pahulje su joj padale po licu. Iz dubine šume ukazala se tamna silueta starice. Hodala je sporo i nečujno, s velikim kvrgavim štapom u ruci, a kako bi odizala stopala sa snijega, tako su njeni tragovi nestajali kao da nikad nije ni prošla ovim putem. Ona se pognu i drhtavom staračkom rukom pomiluje djevojčin obraz. Počela se vraćati boja u Željkine obraze i ona na tren otvori oči, trepne i ponovno sklopi umorne kapke ne smogavši snage zaustiti ijednu riječ. Starica ju podigne s tla nevjerojatnom lakoćom, zamahnu svojim ogrtačem i ogrne Željku držeći je poput malog djeteta, a zatim ispusti oštar i kratak fićuk i pred staricom se stvori veličanstveni jelen. On joj se nakloni, starica ga zajaši, udari štapom u tlo i u letećem kasu nestadoše u mraku guste šume. Iznad mjesta gdje je ležala Željka, na granama, okupiše se vrane i ostadoše stražariti. 

Marijeta Sinjeri	Tajana Krznarić	Marijeta Sinjeri

Jana ustane s poda i priđe Ivi koja je u nesvjestici ležala na drugom kraju prostorije. Promotri je. Disala je tiho i plitko. U polumraku prostorije osvrne se oko sebe i opet zazove: Željka! Gdje si? – te izađe nakratko iz kućice i pogleda oko sebe. Vani je padao snijeg, gust i sasvim sitan, nije se vidjelo ništa dalje od stare ograde i šume koja se prostirala iza kućice. Nije bilo tragova u snijegu, pa čak ni njihovih kada su dolazile ovamo. Nitko nije znao što se događa na periferiji grada iza gustog zastora snijega. Vrati se nazad u kuću. Mrak je počeo padati, a strah i očaj ispune Janu.
- Iva, reci da si dobro – bojažljivo izusti Jana i dotakne Ivinu ruku. Hladnoća Janinog dodira dovede Ivu k svijesti. Ona se podigne u sjedeći položaj, promotri prostoriju oko sebe i potom pogleda u Janu: – Željka je ostala tamo, zar ne?
- Da, ostala je tamo i moramo se vratiti po nju čim prije. Ukoliko se ne vratimo odmah, postoji velika šansa da zauvijek ostane zarobljena u prostor vremenu kao i ja. Kako se osjećaš?
Iva je izgledala grozno. Bila je blijeda, vidno prehlađena i slaba, no um je bio dovoljno snažan i prkosan da iz njenih usta izađe: - Dobro sam. Bolje da krenemo odmah, sunce samo što nije zašlo.
Djevojke stanu jedna nasuprot druge, obje grčevito uhvate zamotanu knjigu, pognu glave i sklope oči, a sa neba siđe tanak snop svijetlosti uz ogroman prasak i snažan vrtlog vjetra. Sve postane jako mračno, a tada uslijedi bljesak, snažno se strese tlo pod njihovim nogama i djevojke popadaše u grmlje mračne šume. Sitan bockavi snijeg Ivu je dozvao k svijesti, strese snijeg sa sebe i krene se osvrtati naokolo ne bi li uočila trag njihova prvog dolaska. U jednom trenutku Iva poviknu zazivajući Željku, no to je uznemirilo vrane na vrhovima drveća iznad njih. One stadu glasno graktati i ubrzo se jato vine u nebo i poleti prema središtu šume. Iva se na tren strese od straha, no Jana ju zgrabi za ruku i reče: - Brzo, za njima, pokazuju nam put!- te povuče Ivu duboko u šumu. 

Mirna Kožar	Zvonimir Šiptar	Ivan Nemet

Kada su došle do središta šume, nije bilo snijega, ali nije bilo ni dana ni noći. Oko njih naočigled je rasla gusta šikara, a grančice su ih grebale po rukama i licu ma koliko se pokušale izmaknuti. Nebo je bilo sivo, bez oblaka, sunca i zvijezda. U daljini su vidjele vrlo slabašnu svjetlost kojoj su se hipnotizirano krenule približavati, poput leptira koji ne mogu odoljeti svjetlu žarulje. Iako nije bilo ni daška vjetra, cijelo vrijeme im je hladnoća grickala kosti i u jednom trenutku Iva osjeti toliku nemoć da joj koljena popuste i padne. Imala je osjećaj kao da se cijelu noć probijaju prema tom slabašnom svjetlu, a kao da samo kruže oko njega bez da mu se mogu približiti.
- Jana, moramo stati. Samo da malo odmorim- izusti Iva i stade se namještati kao da će leći. Jana je znala da je to najgore što sad može napraviti. Ako sada tu zaspe, nikad se više neće probuditi.
- Iva, ne! Nema sad odmora, moraš držati oči otvorene! Ustaj!- zgrabi ju Jana pod mišku i potegne prema sebi. Iva se borila sama sa sobom, trudila se držati oči otvorene i krenu se dalje zagrljene probijati kroz šikaru. Trnje je bivalo sve veće i oštro poput žileta, suzujući šumu na putu prema slabašnom svjetlu koje je titralo kroz prozor neobične drvene nastambe. Na najvišim granama hrasta uz neobičnu nastambu sjedile su vrane. Kućica je stajala na četiri stupa koja su po potrebi hodala kako su joj se djevojke pokušavale približiti. U jednom trenutku Iva samo sklopi oči i od iscrpljenosti se sruši, a dio šikare se povuče nazad u utrobu zemlje. 

Mirna Kožar	Nena Dijanošić	Tajana Krznarić

 Kućica stane pred djevojke, okrene se vratima prema Ivi, prozorom prema šumi i tada se otvore njena vratašca. Iz kućice izviri starica duge srebrne kose koja joj se vukla po podu. Ispruži svoju dugu koščatu ruku prema Ivi, lakoćom je odigne i uvuče u unutrašnjost nastambe. Pogleda u Janu i kad stade otvarati usta uskovitla se hladan vjetar oko kućice i stade šaptati cijela šuma: - Vrati se po njih kad sunce treći dan dotakne horizont. – i potom se vratašca zalupe, kućica poskoči i okrene se vratašcima prema šumi, prozorom prema Jani. Nastane totalna tišina, vjetar stane i vrane se rasprše nebom. Jana se uputi prema prolazu, jedinom mjestu u šumi gdje se moglo vidjeti nebo sa suncem, oblacima i zvijezdama. Jedinom mjestu gdje je mogla doživjeti kako vrijeme prolazi. U ostatku šume vladala je vječna tišina, crno drveće golih grana i sivo nebo bez sunca, oblaka i zvijezda. Nije bilo godišnjih doba i nije bilo prolaznika. Bila je to šuma bake Mare.

Željko Car	Željko Car

 Iva otvori oči. Ležala je u bijeloj kuhinji, pored peći. Boljela ju je glava od te bjeline, te ponovno sklopi oči. Izgubila se u grozničavom snu buncajući pod visokom temperaturom. Nije bila svjesna protoka vremena. Nije znala koliko je sati ili dana prošlo od trenutka kada se našla u kolibi uz peć. Ima tek fragmente sjećanja povremenih buđenja kako bi popila neku vrlo gorku tekućinu. Uglavnom je spavala i nemirno sanjala. Izmjenjivale su se u njenoj glavi scene. Bijela kuhinja, peć i pucketanje vatre. Mračna i hladna šuma, oštro trnje koje joj para kožu lica i ruku, hladan dah koji ledi kosti. I sanjala je selo. Selo koje je tek danas prvi put vidjela, a kao da je to bilo prije mnogo godina. Lica ljudi su joj bila nepoznata, nijema i bezlična, a čas je padao snijeg, pa je došlo ljeto, pa stade letjeti zlatno lišće. Kolone svečano obučenih žena i muškaraca izmjenjivale su se pred Ivinim očima u raznim svakodnevnim scenama. Gledala je kuće i ulice koje ne poznaje, a kao da je bila tu nekoć prije.

Vladimir Lauš	Željko Car	Nena Dijanošić

Obuzme ju čudan osjećaj, začuje poznati daleki glas iz daljine te otvori oči. – Željka!- veselo uskliknu Iva. – Šššššš- uzvrati joj Željka stavljajući prst znakovito na usne- tiše, nismo same- i na to u kuću uđe baka Mara. Kako je ušla u prostoriju, vatra iz peći zaurla, vani se dan premetne u mrak i stade padati snijeg. Vrata se sama zatvore, a Mara se nadvije nad Ivu i promotri ju – Danas izgledaš puno bolje- izusti, dok je hladan dah iz njenih usta prolazio Ivi kroz kosti. Ona se stisnu, obgrli rukama i pažljivo reče: Osjećam se bolje.
-Odlično! – zagrmi baka Mara i poleti prema drvenoj škrinji u podnožju kreveta, te izvuče iz nje dvije bijele košulje. – Ti sad prvo pojedi večeru - i pogledom pokaže Ivi na stol- a Željka će prirediti sve što će vam trebati za ovaj zadatak. I bez razgovora. Dok ne svane jutro, ne smijete izgovoriti ni jednu jedinu riječ. Iva kimnu u znak razumijevanja, te pođe sjesti za stol. Priđe joj Mara i nadvije se poput stabla nad nju i tiho šapne Ivi na uho: - pazi na svoje misli. Dobre će te vratiti kući, loše će te vječno zarobiti u ovoj šumi- te se odmaknu, a Iva kao da je na tren osjetila kako ju je hladan dah bocnuo sve do srca. Djevojke kimnuše u znak razumijevanja i sjednu pored visoke starice. Svakoj u ruke stavi tešku metalnu četku i namjesti se, a kad se djevojke osvrnuše oko sebe, shvatiše kako je cijela kućica ispunjena srebrnom kosom bake Mare. Stale su je češljati, a svaka srebrna nit koja se uplela u četku, namatala se na veliko drveno vreteno. Češljale su je do dugo u noć, dok nisu sakupile dovoljno vlasi, a potom su joj morale isplesti dugu pletenicu. Kada je baka Mara sakupi u punđu, iz haljine izvuče tri čavla i jednim učvrsti kosu, a preostala dva dade djevojkama i reče: Evo, uzmite ih i ušijte u svoje košulje srebrnim vlatima moje kose. Kada ušijete čavao, nabodite na njega prst taman toliko da poteče kap krvi. Ukoliko su vaše misli bile dobre, košulja će do jutra imati crveni vez za zaštitu. Ali ako su vaše misli bile loše, postat ćete laka meta u trenutcima prije zalaska kad stignete do prolaza.

Mato Zeman	Mato Zeman	Nena Dijanošić

Djevojke kimnu, te pognu glave, upregnu oči i počeše vesti svoje košulje. U početku su se bojale svojih misli, te su potpuno utišale svaku koja je naišla. A onda, malo pomalo, uz smirujuće pucketanje vatre i njenu ugodnu svjetlost, djevojčice utonu u lijepe misli i sramežljivi osmijesi im ukrase lica. Razmišljale su o svojim domovima, roditeljima, svjetlucavim izlozima, a kuhinja se odjednom ispuni mirisima, istim onima koje su Željku i Ivu podsjećale na staru slastičarnicu u centru. Na tren, začuje se izdaleka dječji cerek, božićna muzika i zvuk zvončića, no tada se mirisi rasprše i zvukovi utihnu i opet je sve bilo u polumraku, uz povremen zvuk pucketanja vatre dok je vani i dalje vladala noć. Iva zadrži pogled trenutak predugo, prekinuvši vezenje, no tada osjeti peckanje iznad uha i vidje kako se oči bake Mare mrače. Brzo spusti pogled ka vezu i nastavi ubadati debelo domaće platno tankom srebrnom iglom. S vremena na vrijeme, zapucketalo bi drvo u peći i poneka iskrica bi izletjela iz nje pa nestala u mračnom kutku, a djevojke su u tišini vezle tankim nitima sitni vez ukrašavajući svoje košulje. Kada su došle do samoga kraja i u porub uvezle čavao, taman su se toliko bocnule u prst da po jedna kap umrlja tu snježnu bjelinu. Odložiše košulje uz peć i srebrne niti počnu poprimati crvenkastu boju. Kako su niti crvenile, tako je nestajala tama u prozoru i odjednom, kao da je vani svanulo jutro. Djevojke se okrenuše prema Mari, a ona ustane, njena duga kosa ispuni cijelu prostoriju, uskovitla se vjetar i ona uz urlik vjetra reče: - Pođite i ne okrećite se za sobom. Ne zastajkujte i držite se najkraćeg puta prema prolazu. Ukoliko za sobom čujete urlanje vjetra, imate vremena i stići ćete na vrijeme, ali ako čujete zavijanje vukova i topot kopita, triput kucnite u drvo i skupite se u krug. Ne mičite se i ne osvrćite se oko sebe!

Miroslav Hraščanec	Tajana Krznarić

Kućica se strahovito zatrese, djevojke poispadaše kroz vratašca u dvorište, a kućica zalupi svoja vrata, poskoči i okrene se prema šumi. Sa najviših grana poletješe vrane, a djevojke u trku krenu za njima. Trčale su koliko su ih noge nosile, obučene u sjajne bijele košulje sa krvavim vezom. U jednom trenutku iz potpunog sivila utrče u bijelu šumu. Padao je snijeg, a nebom su šetali tamni oblaci. Na horizontu se nazirao tračak svjetla, no svaki udar vjetra nosio bi pahulje u lice koje su ih bole poput tisuću ledenih iglica. Djevojke su sve teže dizale glavu u potrazi za vranama, no one su uskoro zasjele na obližnje drvo i djevojke u mećavi ugledaše blijedu siluetu Jane. Potrčaše joj u susret i pružiše si ruke, te im Jana uzvrati pruživši svoje i krenu prema prolazu. Iza njih šuma je drhtala pod naletima vjetra, a granje je krckalo pod teretom snijega. U daljini se čulo rušenje ogromnog drveća, a u jednom trenu, mrak se spusti nad šumu i prolomi se vučji urlik. Djevojke u panici skočiše i krenu prema prolazu, no Jana ih zaustavi i reče: - Stanimo u krug i čučnimo. Djevojke se ulove za ruke, čučnu u krug, a Iva se nagne prema panju i triput kucne u njega.

Miroslav Hraščanec	Kristina Poljak	Kristina Poljak

 U jednom trenu šuma ušuti, no već u sljedećem prolomi se strašna huka iz njene dubine, začuje se topot kopita i prema djevojkama krene mračna vojska sjena. Šumom se prolomi snažan vjetar, stade pucati tlo pod nogama, zvijeri pobjegoše, a sjene ispuniše svaku pukotinu. Dok su sjene prolazile šumom za njima je letjela Mara na jelenu i trudila se nadmudriti ih i stići prije prolaza. U jednom trenu lupi štapom o tlo, pretvori se u bijeli plašt i padne preko djevojaka koji tren prije nego li sjene prođoše preko njihovih glava. Nakon što buka utihne, a šuma se umiri, plašt se pretvori u sitne pahuljice i rasprši se sa njihove kose. Osvrnu se oko sebe i šuma opet bijaše totalno tiha, svečana i bez prijetnje. Djevojke priđu prolazu, osvrnu se oko sebe i ne uočivši jednu zalutalu sjenu, Jana izvuče knjigu. Polože sve tri ruke na nju i prije nego li je Jana posljednja spustila ruku na Ivinu i Željkinu, kako bi sigurno sve tri otputovale u sadašnjost bez da nekoga izgube, tren pred bljesak ugleda tamnu sjenu preko svoje ruke. Bilo je prekasno za povlačenje, prolaz se već počeo otvarati. Snijeg koji je do maloprije tiho padao, sada se uskovitlao oko njih i stvorio bijeli tunel. Tlo se zatrese pod njihovim nogama i djevojke uz glasan prasak popadaše po zemljanom podu stare napuštene kuće na periferiji grada. Dok su ležale bez svijesti u mraku, vani je tiho padao gust snijeg, a tamna sjena izašla je kroz okno i odšetala u grad.

Ivan Nemet	Ivan Nemet	Mato Zeman

Kristina Poljak	Marijeta Sinjeri	Zvonimir Šiptar

Zvonimir Šiptar