Nena Dijanošić	Mladen Lučić

Iva je par trenutaka šutke stajala i gledala u prozirnu nestvarnu djevojku. Početni osjećaj straha se raspršio prostorijom, a Ivino srce je prestalo nabijati kao ratni bubanj. Jana nije djelovala kao prijetnja, no njen izgled duha uznemiravao je Ivu. - Gdje si doma? Želiš da te otpratim do tvoje kuće?
Jana tiho izdahne i zausti: - Ah, nije to baš tako jednostavno. Znaš, ja putujem tamo već stotinu i trinaest godina.

Kristina Poljak	Mirna Kožar

-Stotinu i trinaest godina?! – vidno šokirana Iva krikne i od spoznaje sjedne na prvu hrpu papira do sebe. Kako je hrpa bila neravno nabacana, Iva je sjela i potom se zajedno s hrpom papira rasula po podu, a oko nje se digao gust oblak prašine. Kad je promolila nos iz te hrpe, začuje piskutavo hihotanje iz kuta. – Tko sada izgleda kao duh? Na to se obje djevojčice nasmijaše, Iva ustane i krene skidati prašinu sa svog kaputa. Priđe joj Jana ponavljajući njene kretnje u želji da joj pomogne. No, zvuk koraka po stubištu brzo je utišao djevojke. Jana zgrabi Ivinu ruku i reče joj tiho na uho: -Moramo se sakriti.- te povuče Ivu u jedan kutak tavana s vratašcima. – Uđi unutra i budi tiho. Ne izlazi van. Iva otvori ta prašnjava vratašca i uđe u nestvarno mali prostor. Zvuk koraka opasno se približio tavanskim vratima, a tada se čuo zvuk njihova otvaranja. Na Ivinom čelu počele su se skupljati sitne kapljice znoja, a njeno srce je opet ubrzalo ritam, širom je otvorila svoje krupne zelene oči, lagano se nagnula prema procijepu u vratima i probala odgonetnuti tko to ulazi. Vidjela je samo neku tamnu mršavu siluetu. Silueta se nastavila približavati prema vratašcima iza kojih se skrivala Iva i već je vidjela ruku koja poseže za kvakom. Iva poklopi oči od užasa pomislivši u sebi gotovo je, nakon ovoga sam definitivno u kazni i tada začuje zvuk rušenja knjiga, poznati vrisak i ubrzane korake. Iva izleti van iz skučenog prostora i u poluglasu reče – Željka, stani, ne boj se, to sam samo ja, Iva. Napravi par dugih koraka kako bi joj prepriječila put do vrata i stane pred nju. Željka je bila sitna i mršava djevojčica iz njenog razreda, kratke kovrčave kose i velikih smeđih očiju koje su u ovom trenutku djelovale još veće iza naočala. – Nešto je ovdje, pusti me van! – uznemireno izusti Željka, želeći se čim prije dokopati vrata kako bi pobjegla, no Iva ju zgrabi za ramena i zaustavi ju. – Nemoj, molim te! - Željka stane, krene u nevjerici gledati po tavanu čekajući hoće li ugledati kakvu sumnjivu sjenu i pomalo panično izusti – ja ne želim biti tu više ni sekunde. Pusti me!

Marijeta Sinjeri	Zvonimir Šiptar

-Pusti da ti objasnim. – ovaj put mekšim glasom reče Iva. – Voliš li zagonetke? Na Željkinom licu paniku je polako zamijenila znatiželja. Bila je prava štreberica i obožavala je zakučasta pitanja, zagonetke i matematičke mozgalice. Isto tako, Željka se nije mogla sjetiti da je ikada ikoga srela na tavanu ove stare kuće koji joj je služio za skrovište. Ovdje bi dolazila nakon škole i potom uzela neku knjigu s tavanske hrpe i potajice ju čitala u onom malom prostoru u kojem se Iva skrivala. – Kako si saznala za moje tajno skrovište? Uzvrati Željka protupitanjem. Pred nju iz sjene izađe Jana, sada već gotovo nevidljiva – ja sam joj pokazala tvoje tajno skrovište. Željka se krenula užurbano vrtiti oko sebe i pomalo panično izusti: - Tko je to? Otkuda dolazi taj glas? Iva, tko je još s nama tu? Iva ubrzo shvati kako ona jedina ovdje vidi Janu. Odjednom ispred Željkinog nosa zapleše stari komad papira, a na njemu su se počela ispisivati slova. Dok je Iva jasno vidjela Janu kako prstom ispisuje slova od prašine po žutoj papirnatoj podlozi, Željka je zinula od straha vidjevši samo leteći papir na kojemu se ispisala poruka:

„Ne možeš me vidjeti, ja sam samo duša prošlosti“.

Željka razrogači oči i pogleda u Ivu, a Iva se tada obrati praznom prostoru ispred sebe: - Jana, ona te ne vidi, plašiš ju. Čekaj malo, kako to da te ja mogu vidjeti?
-Ti kod sebe imaš nešto moje- progovori praznina ispred Željke - zato me ti možeš vidjeti, a Željka ne. Prvi papirić koji si pokupila s poda učionice bio je zamka.
-Zamka?- tiho i sa strepnjom priupita ju Iva.
-Da, zamka… onog trenutka kada si dobila predmet koji pripada meni pala si u Njenu mrežu. Ona krade predmete preminule djece kako bi njihove duše zadržala u svijetu sjena. Sjene su njeni poslušnici, noću plaše ljude, spremaju im spačke, ulaze u kuće i prave štetu. S vremena na vrijeme, oslobodi neku dušu, no tada postane gladna novih i onda ih lovi u ovo doba godine, kada noć postane dulja od dana.
- T t t t t t t ti to ozbiljno??? – prestravljeno krikne Željka.

Željko Car	Mato Zeman

 Iva, Željka i Jana neko su vrijeme šutke nepomično stajale u polutami tavanskog prostora, Iva je pokušavala probaviti informaciju koja ju je dočekala totalno nespremnom. – Zašto je izabrala baš mene?
Jana joj na to odgovori: - Ona ne bira, ona samo postavlja zamke ili igru lovice prepusti nekoj od svojih sjena. Kada se žrtva ulovi, ubrzo, spletom nesretnih okolnosti, nastrada. Najčešće to budu nestašna, znatiželjna ili tvrdoglava djeca.
-Ha! Znatiželja je ubila mačku! – ispali Željka sarkastično. – Bravo Iva, lijepo si nas usosila.
- Ovo nije Ivina krivica. – tiho i pomalo kroz suze reče Jana dok se polako odmicala prema prozoru.
- Sve sam ja kriva. Previše sam se dugo zadržala u istom skrovištu. Mogao je to biti bilo tko od vas. A sad pohitajte svojim kućama, ne smije vas uloviti mrak. Čekat ću vas tu i sutra. Iva, ti ponesi malu smeđu knjižicu koju si dobila. Sutra ćete saznati više.
Iva zine u namjeri da ju još štogod priupita, no Jana se samo poput duha protisnula kroz zatvoren prozor i nestala u bjelini stražnjeg dvorišta.

Tajana Krznarić	Željka Fruk

-Otišla je. – bilo je sve što je na kraju izašlo iz Ivinih usta.
- Idemo i mi. Mislim kako je najbolje poslušati ju, klecaju mi koljena od straha. – reče Željka, zgrabi Ivu pod mišku i hitrim korakom se spustiše u knjižnicu. Tavansku nadrealnu sliku ubrzo je zamijenila magla, buka grada i treperave božićne lampice gradskih izloga. Djevojke su hitrim koracima prelazile ulice i raskršća ne progovorivši ni riječ, svaka u svojim mislima, sa istom sjenom na licu. Ubrzo su došle blizu Ivine kuće i Iva pozove Željku na čaj. Dvije djevojke zakoračiše u kuću i uputiše se na kat. Iva napuni Željkinu šalicu i izvuče škrinju ispod svojeg kreveta. Obje sjednu na Ivin krevet i izvukoše malu smeđu knjigu.
-To je ta knjiga. – polutiho izgovori Iva. Nešto zagrebe prozorsku dasku i obje djevojke poskočiše od straha. Iva se trenutak nakon nasmije na njihovu paničnu reakciju i krene otvarati prozor. – Dobro je, Željac. To je samo moj stari Mačak. Kako je mačak uskočio u toplinu sobe, tako je skamenjeno stao pred Željku, nakostriješio se, zasiktao i nestao niz stepenice u prizemlje kuće. Iva za njim brzo zatvori vrata sobe i nasloni se na njih.
- Oprosti. Nisam se nadala da će te tako dočekati.
- Ma, u redu je. Mislim kako bi bilo najbolje da i ja požurim doma, vani je gotovo mrak, a nakon ovog susreta s duhom, nije mi baš svejedno.
-Da, u pravu si, idem te ispratiti do ulaza.
Djevojke se spuste u dvorište. Iva ostade stajati s unutrašnje strane dvorišta mahnuvši u znak pozdrava, a Željka se uputi hitrim korakom niz ulicu dok njenu siluetu nije progutao gusti prekrivač magle. Tek kad je ispred Ivinih očiju nestala Željkina silueta, ona teško izdahne i uđe u kuću. Imala je osjećaj da joj studen prodire do kostiju. Vratila se u svoju sobu, navukla zavjesu, te utonula u grozničav san.

Tajana Krznarić	Marijeta Sinjeri	Nena Dijanošić

Gordograd se probudio pod gustim snježnim pokrivačem. Ivu je probudila nestvarna bjelina koja je obasjala cijelu sobu.
-Kasnim! - ispali Iva iz svojih usta i skoči iz kreveta. Primakne se prozoru i pomakne zavjesu, no tada na tren primijeti kako joj je dlan prozračan. To ju poprilično uznemiri. Brzo se obukla. Uplašeno navuče rukavice preko ruku, uzme onu malu smeđu knjižicu, strpa ju u torbu i istrči iz kuće van.
Ulice su svjetlucale, a debele pahulje snijega su se lijepile za grančice, ograde i krovove. Iva je brzim koracima prtila snijeg i povremeno virkala oko sebe u nadi kako će ugledati Željku. Utrčala je u razred uz prodoran zvuk zvona. Brzo se smjestila na svoje mjesto i letimičnim pogledom po učionici utvrdi kako Željke danas nema u školi. Njezino blijedo lice se smrkne i prođu ju trnci. Vrijeme je prolazilo užasno sporo, a nad Ivinu glavu se spustio taman oblak. Razmišljala je o onome što im je sve jučer Jana rekla. Bojala se za Željku. Osjećala se odgovornom što ju je tako brzopleto uplela u nešto što ni ona sama ne razumije. Uplašila se vlastite ruke jutros. Pitala se što joj se to događa. Osjećala se slabo i bolesno. Jedva je dočekala zvuk posljednjeg zvona koje ju je na tren izvuklo iz njenih turobnih misli i uputi se ravno prema knjižnici. Hladan i vlažan zrak zimskog dana razbudi Ivu i navuče joj sramežljivo rumenilo na obraze. Zadubljena opet u svoje misli, Iva skrene u ulicu gdje se nalazila knjižnica. Odjednom je netko lupne po ramenu, a Iva od straha poskoči i vrisne – Aaaaaaaa!
• Ahahahaahahaaa! Sad smo jedan jedan. – reče joj Željka i izvede pobjednički ples.
• Nisi ti baš sva svoja! – nadureno joj uzvrati Iva – prepala si me! – Jooooj Iva, ne dramatiziraj- uzvrati joj Željka - onaj događaj jučer je ipak bio puno strašniji. Nego, jesi uzela knjigu, idemo gore?

Miroslav Hraščanec	Zvonimir Šiptar

Obje djevojke pogledaše prema ulazu u knjižnicu, ohrabre se i uđu. Par trenutaka su se motale oko polica s knjigama, a kad su vidjele kako ih nitko ne doživljava, tiho su se uzverale na tavan. Kada su otvorile njegova vrata, vidjele su kako je danas puno svjetliji i manje prijeteći. Ušetale su i zatvorile za sobom vrata, a njima u susret pošla je Jana. - Oh, kako si lijepa! – nježno reče Željka, a Iva zine od užasa: – Zar ju sada i ti vidiš?
- Vidi me jer je i ona vjerojatno imala moju knjigu u ruci. Treba nam zaštita. Jana stade parati rub svoje haljine i kad je otrgnula taj komadić platna, zamoli Ivu da joj doda njenu knjigu. Iva izvadi knjigu iz torbe i preda ju Jani u ruke, a Jana stade mrmljati neku mantru na nepoznatom jeziku i umatati knjigu u bijelo platno s crvenim vezom. Onog trenutka kad je knjiga bila zamotana, više se uopće nije mogla vidjeti. Tkanina strgnuta s Janine haljine bila je poput štita nevidljivosti. – Htjela bih vam se prvo ispričati – tihim glasom reče Jana – zato vas danas vodim na jedno tajno mjesto. Hajde, čekam vas u stražnjem dvorištu – dobaci Jana i nestane kroz prozor u bjelinu. Djevojke pobacaše torbe u mali tajni prostor i šmugnu van iz knjižnice. Uputile su se s Janom na samu periferiju grada i ušetaše u jedno staro napušteno dvorište.

Marijeta Sinjeri	Mirna Kožar

Kućica je bila naherena i razbijenih prozora, a pored nje se nalazila stara štala i bunar. Ovako utopljena u tišinu bijelog pokrivača, ta kućica djevojkama nije djelovala strašno. Jana im da znak rukom i ubrzo sve tri ušetaše na mjesto nekadašnje kuhinje. Zemljani pod, čađavi zidovi i tragovi bivših stanara. Uz vrata je stajao jedan polomljeni čup. Djevojke su širom otvorile oči i gledale oko sebe napušteni prostor, a tada im priđe Jana, držeći knjigu u ruci i tiho reče: - stanimo u krug. Položite svoj dlan na knjigu, idemo na putovanje. Djevojke stanu u krug, polože dlanove na knjigu i odjednom se zrak u prostoriji uznemiri. Kućica se strese, a oko djevojaka se stvori plavosivi dim koji se stade vrtiti jako brzo. Zatvoriše sve tri oči, dok se pod njihovim nogama zibala zemlja. – Ne ispuštajte knjigu! – zapovijedi Jana. Djevojke se grčevito nastave držati za knjigu dok je oko njih tutnjao snažan vihor. U jednom trenutku snop svjetlosti udari u knjigu, sve oko njih zasvijetli i djevojke od siline udara popadaju na tlo. Uslijedi grobna tišina, a djevojke se nađu u snijegom okovanoj šumi. Brzo ustadoše, stepu svoje kapute i osvrnuše se oko sebe. – Pogledajte! – veselo uskliknu Jana - tamo je moja kuća – i krene trčati, a za njom krenu i djevojke. Probijale su se kroz snijeg, a pred njihovim očima svjetlucalo je selo u daljini. Jana primijeti kako Željka i Iva dosta kaskaju za njom, te se okrene, zgrabi ih za ruke i s njima se vine visoko iznad kuća.

Mato Zeman	Željko Car	Mirna Kožar

 Najveća građevina u Janinom selu bila je crkva oko koje su bile pobacane kućice, štale i dvorišta. Sve ceste su bile zemljane i nisu svijetlile lampice, ali se snijeg svjetlucao i cijeli kraj je bio nekako svečan.
Jana se stade spuštati iza jedne štale, a djevojke su je šutke pratile. Kada prođoše pored konja, oni nakratko uznemireno zaržu, jedan udari stražnjom nogom o tlo i djevojke požure prema kućici u dvorištu. – Zimske rožice – tiho kroz suze protisne Jana i približi se jednom prozorčiću. Prozor je izgledao poput čipke, ukrašen ledenim geometrijski savršenim oblicima. Djevojke provire kroz prozor i ugledaju dvije žene kako užurbano rade u kuhinji. Iz peći je grmila vatra, na stolu brašno, jaja i maslac. Neka djevojčica se motala oko nogu žena i okolo kitila kuću orasima, jabukama i papirnatim cvijećem. Željka krajičkom oka ulovi profil djevojčice i prepozna u njoj Janu. Iva isto u jednom trenutku primijeti kako je kuća pred kojom stoje upravo Janin dom. Djevojčice pogledaše u Janu kojoj su se samo suze slijevale niz obraze. Jedna i druga je primiše za ruku. Odmaknule su se od prozora i Jana ih povede u malu šetnju dvorištem. – Nas ne mogu vidjeti, ali nas životinje mogu osjetiti. – reče Jana djevojkama brišući suze u rukav haljine. – Želite li vidjeti jaslice i crkvu prije nego li se vratimo nazad?
- Daaa! – uskliknu djevojke želeći udobrovoljiti Janu.
- Onda pođimo, uistinu je divna na Badnjak! – ushićeno odgovori Jana.

Miroslav Hraščanec	Kristina Poljak	Željko Car

 Djevojke se uputiše prema crkvi, a vani polako stade padati mrak. Snijeg koji je jutros padao u krpama, sada je sitno sipio i bockao po licu. Djevojke su zaneseno gledale u unutrašnjost crkve. Izgubile su pojam o vremenu. U jednom trenu Jana zabrinuto reče: - Moramo požuriti do prolaza. Danju je siguran za putovanje, no kada sunce zađe, mogli bi za nama poći zlodusi iz ovoga vremena. Požurimo! – i djevojke požure iz sela prema šumi. Kad su stigle do prolaza sunce je zašlo iza horizonta. Ispred njih pretrčaše srne i na tren uplaše djevojke. Šuma nije djelovala prijeteće jer je sva svjetlucala od bjeline snijega. Jana izvadi knjigu, djevojke kao i prvi put, polože dlanove na knjigu i oko njih se stade vrtiti vjetar. Uznemiri se drveće i sa njega krenu padati ledeni ukrasi, tlo krene drhtati, a sav životinjski svijet, mali i veliki, razleti se i rastrči šumom. U jednom trenutku sve se smračilo, a potom snop svijetlosti udari u knjigu. Zaurla nebo, zaškripi drveće i sve opet utihne kao da nikada nije ni bilo. Iva i Jana padnu na zemljani pod stare kuće na periferiji. Vani lepršaše debele pahulje, a snop danjeg svjetla obasja razbijeni ćup.
- Gdje je Željka!?