Ove jeseni zavirite u neobičnu priču smještenu na ulice izmišljenoga grada u srcu Podravine. Priča je inspirirana fotografijama članova FKK Picok iz Đurđevca, a autorici priče, Mirni Kožar, su poslužile kao fantastična kulisa za mjesto radnje.
Podravske vizure već desetljećima nadahnjuju umjetnike ovoga kraja, pa i šire, a ova priča svoju je inspiraciju pronašla upravo u čudesnim i mističnim kadrovima podravskih fotografa.

• Veliko hvala fotografima što su se odazvali i ustupili mi svoje fotografije za ovaj kreativan projekt, a sve vas sada pozivam – kaže Mirna - da zakoračite kroz kadrove i uronite u izmišljeni svijet, te otkrijete tajnu skrivenu u starim zidovima u prvoj priči Besede podravskih megli.

1 Marta Horvat	2 Zvonimir Šiptar

Kapljice magle klizile su niz paukovu mrežu u kutu prozora. Iva je na zadnjoj strani bilježnice uz sami rub papira pokušala nacrtati taj minijaturni komadić divlje čipke, dok je pogledom pratila gdje se nalazi učiteljica i primjećuje li njeno zabušavanje na satu. U prvim klupama vladala je tišina. S vremena na vrijeme netko bi zijevnuo još pomalo snen i uspavan, a iz zadnjih redova dopirao je žamor, smijuljenje i doletio bi poneki papirić na sredinu učionice. Učiteljica bi povremeno prekidala svoje monotono nizanje riječi i uputila prodornu opomenu nakon koje bi se svi učenici uspravili i utihnuli, te čekali trenutak u kojemu opet kreće monotono nizanje riječi i nastavili sanjariti u iščekivanju zvuka zvona. U jednom trenutku do Ivinog stola doleti zgužvani papirić. Iva ga je brzinom munje gurnula u pernicu i panično pogledala u smjeru učiteljice koja je i dalje bila u svom filmu i lupkala povremeno po karti dok je nabrajala datume, događaje i bitke. Zvuk zvona prekinuo je njeno nizanje, a učenici su ispunili prostor učionice kakofonijom vriskova, cike i poput divljeg krda istrčali u maglom prekriveno školsko dvorište. Iva je preskakala po dvije stepenice kako bi se čim prije dokopala ulice, projurila pored skupine djece i utrčala u park koji se nalazio u neposrednoj blizini škole. Izvukla je iz torbe pernicu i odmotala papirić na kojem je pisalo samo vrijeme i mjesto na kojem se mora pojaviti. U dnu papirića nalazio se naslov neke knjige. Nije bilo imena. Rukopis nije znala prepoznati. –Tko bi mi to poslao?- tiho izusti sebi u bradu.

3 Mato Zeman	4 Marko Pezelj

Prvo je pomislila na svoju simpatiju, Marka s najljepšim očima, ali ubrzo se sjetila i Filipa koji bi joj uvijek uzvratio osmijeh na hodniku i ubrzo osjeti kako joj toplina grije obraze, a uši se žare. Brzo izbaci tu misao iz glave i nastavi piljiti u neuredno otrgnut komadić papira koji joj nije otkrio baš ništa o pošiljaocu. Zvuk crkvenog zvona prene djevojčicu iz njenih sanjarenja i ona zgrabi svoju torbu, prebaci je preko jednog ramena, dok je u ruci gužvala onaj papirić i potrči prema svojoj kući. Znala je da će biti u kazni ako zakasni još samo jednom doma iz škole, a to je značilo da neće moći u grad na sok ili u knjižnicu. Pomisao na zabranu poprilično ju je uznemirila, no ubrzo je ugledala poznati ulaz i prozor kroz zastor magle, kratko zastane kako bi smirila disanje i uđe u kuću. Čim je zakoračila u mrak hodnika, oko noge joj se omotalo šareno dlakavo klupko. Bio je to njen stari mačak. Iva je skinula torbu s ramena i bacila je na pod, te nježno obgrlila toplo mačje tijelo i privila ga uz sebe. Stari mačak je odmah počeo presti i dodvoravati se svojoj mladoj gazdarici. – A kakav je bio tvoj dan, Mačak? – nježno ga je priupitala dok je mazila njegovu svilenkastu dlaku. Mačak joj je odgovarao na svojem mačjem jeziku, preo i nudio glavu za češkanje. Smjestila je Mačka na svoje rame i uputila se kroz hodnik, pa desno do kuhinje. Prišla je pultu, uzela s police konzervu, dok je mačak plesao između njenih nogu i napunila mu zdjelicu. –Dobar tek!- reče mu kroz smijeh više smijući se sebi što razgovara sa mačkom, nego li njemu i njegovoj privrženosti koja je prisutna samo kada je gladan. Ostavila ga je s njegovom zdjelicom i krenula prema bakinom dijelu kuće. Njena baka živjela je u prizemlju, gdje su se nalazile soba, kuhinja, kupaonica i ovaj dugi hodnik na čijem su se kraju uzdizale stepenice za kat, gdje je živjela Iva sa svojim roditeljima. – Bok bako, stigla sam!- s osmijehom reče Iva dok je s vrata samo gurnula nos u bakinu sobu, ne ulazeći. – Sunce bakino, taman si stigla, odlično! – starica polako ustane iz fotelje i krene prema unuci- Mama ti je ostavila popis za trgovinu, a ja ću ti dati par novčića za sok. Nemoj dijete dugo da se tvoja mama ne naljuti na mene, znaš kada se vraćaju doma, dođi prije njih. Starica dođe do vrata svoje sobe i djevojčici stavi u ruku popis i par novčanica, te joj uštipne obraz, a djevojčica baku poljubi u čelo i zagrli ju. – Budi bez brige bako, žurit ću se!- i izleti sa tim popisom nazad van na ulicu. Istrči iz dvorišta, još koji put poskoči između koraka i tada polako uspori.

5 Zvonimir Šiptar

Iza magle su se skrivali izlozi prepuni svega, a Iva je polako koračala i uživala u svjetlosti lampica i svečanoj atmosferi svog gradića koji je iz dana u dan bio sve nakićeniji. Ugleda ulaz kvartovske trgovine i uputi se tamo. Ušavši u topao i osvjetljen prostor malo zaškilji na trenutak, no oči se ubrzo privikoše na svjetlo. Prouči mamin popis i krene redom stavljati u košaricu sve što se nalazilo na njemu. Trgovina je vrvjela ljudima, a žamor razgovora nadglasavao je blagdanske pjesme koje su se jedva čule sa zvučnika. Dvije starije žene su glasno raspravljale iznad neke dekoracije koja se okretala i svijetlila, a trgovkinje su cijelo vrijeme trčale uokolo i dopunjavale police, spuštale artikle s onih najviših i objašnjavale kupcima razlike u cijeni i kvaliteti. Iva se pomalo probila do blagajne sa svojom košaricom i počela vaditi stvari iz nje zbrajajući u glavi koliko će joj novaca ostati. Ljubazno pozdravi gospođu, zahvali joj i izađe van u još gušću maglu. Sad čvršće stegne kaput oko sebe, a šal omota još dva, tri puta kako bi joj prekrio usta i nos i krene laganim korakom prema slastičarnici na kraju ulice. Tek kad joj se skroz približila, primijetila je kako je i njihov izlog danas puno svečaniji i raskošniji. Voljela je ovo doba godine zbog čarolije malih svjetala i lijepo uređenih izloga. Grad tih dana nije djelovao tako sumorno, sivo i nečisto, a magla je sakrila sve pukotine na starim fasadama, prikrila hrđavu naherenu ogradu susjednog dvorišta i sve je djelovalo nekako mekanije, ljepše i dobroćudnije. Nakon rituala divljenja lampicama i kolačima u izlogu, Iva uđe u topli i osvjetljeni prostor i naruči sok. – Gusti sa šlagom!- kaže piskutavim glasom i počne se vrpoljiti na stolici skidajući sve te slojeve vune sa sebe. Kaput, šal i rukavice samo je zafrknula u veliki gunj i posjela ga pored sebe na stolicu. Na njega je stavila vrećicu iz trgovine i još jednom provjerila je li uzela sve sa popisa. Zadovoljstvo se prelilo njenim licem. Napravila je sve kako treba, uživa u svom soku i sad još samo mora stići doma prije svojih roditelja. Ali tada neka sjena prošeće preko njenih očiju. Papirić! Iva brzo posegne prema svom kaputu i krene tražiti u koji džep ga je stavila. Napipa grudicu papira i izvadi ju na stol. Papirić sad više nije bio samo zgužvan već je djelomično bio i mokar od magle koja je ispunila svaki komadić vanjskog prostora. Nježno ga je počela odmotavati kako joj se ne bi raspao u rukama i odahne kad primijeti kako jest malo natopljen,ali se još uvijek dovoljno dobro vide mjesto i vrijeme misterioznog susreta sa još misterioznijim pošiljaocem. –Tko si ti?- zamrmlja zamišljena djevojčica i očima krene tražiti sat na zidu slastičarnice. Prošlo je dva poslijepodne, još je imala vremena dok mama i tata ne stignu kući. Izvadila je par kovanica i ispustila ih uz glasan zveket na stol. Brzo se zamotala u sve slojeve tople odjeće i izašla iz topline slastičarnice na hladan jesenski zrak u studenom.

6 Željka Fruk	7 Lovro Šignjar

 Sunce se nije uopće probijalo kroz debeli zid magle. Sve je bilo sakriveno u njenom mliječnom zagrljaju. Čim bi se otisnula par koraka dalje niz ulicu, pred njom su se otvarale nove scene, a one iza nje je gutala mistična bjelina. Iako su doselili prije par godina, Iva nije poznavala baš svaki kutak grada, a u ovakvim vremenskim prilikama nije ni osjećala potrebu lunjati po nepoznatim dijelovima. Srećom, lokacija na papiriću bila joj je poznata, pa se uputila prema njoj. Došla je do velike stare zgrade u centru. U prizemlju su bile smještene trgovine, kafići i ulaz u zgradu, a na katu su se nalazili uredi i jedan mali antikvarijat. Iva je s onom rukom u džepu prevrtala i gnječila papirić i gledala u pločice s prezimenima dok joj se pogled nije zaustavio upravo na onoj koja je bila naznačena na papiriću. Antikvarijat. Podigla je ruku oklijevajući koji trenutak i potom stisnula gumb portafona. Iz zvučnika se začuo ugodan ženski glas koji je izustio- Slobodno uđite, otključano je. Djevojčica gurne masivna vrata taman toliko da se kroz njih protisne i ušeta na hodnik na kojem su se automatski popalila svjetla. Ugleda stepenice i ubrzano po njima stigne na kat. Šećući od vrata do vrata ubrzo ugleda ona antikvarijata, zastane i pritisne zvono. Nije još stigla ni odvojiti prst od gumba, a vrata se otvoriše. Ispred zamotane djevojčice, kojoj su se ispod kape i šala vidjele samo znatiželjne oči, stvorila se mala, okrugla ženica u puder košuljici, dugoj suknji, vatreno crvene kose. –Uđite! – veselo zacvrkuta i rukom pokaže Ivi kako može ući. Djevojčica sramežljivo pozdravi, zahvali i uđe. –Treba li mlada dama pomoć?- upita gospođa Ivu, a Iva krene skidati rukavice i kapu, meškoljeći se i tražeći papirić te zausti – Tražim ovu knjigu.- i tutne ženi papirić u ruku. –Mhmmm, da vidimo…- okrene se prema stražnjem dijelu prostorije i sakrije se iza jedne police. Iva duboko udahne, pa izdahne. Na papiriću je pisalo kako se mora pojaviti u točno određeno vrijeme na ovom mjestu, a ispod lokacije stršao je naslov jedne knjige. Nije bilo ni slovca o tome zašto ju netko treba ni tko ju treba. Znala je samo to kako taj netko zna tko je ona imenom i zna kako voli knjige. I dok je stajala tamo između svih tih polica ispunjenih knjigama, osjeti neku nelagodu i strah. U pozadini prostorije čulo se komešanje, tupi udarac i glasno negodovanje, a potom je konačno iza one police izvirila gospođa sa ljestvama, nešto neurednije frizure nego li prije koji tren i stade se penjati. Izvuče jednu staru knjižurinu požutjelih stranica i grubog i hrapavog smeđeg omota. Spusti se sa njom u ruci i dade ju Ivi u ruke. –Zanimljiv odabir za jednu mladu damu i moram priznati, neuobičajen. Iva nakratko spusti pogled i sramežljivo se osmjehne – to mi treba za školu, za neko istraživanje… nova sam tu, pa mi je trebala dodatna literatura. Gospođa se sva raznježi, uzme je pod ruku i povede za sobom- Dođi, mislim da će ti onda dobro doći još takve literature! – namigne Ivi i začas se nađoše u jednoj maloj prostoriji. Prostorija je bila mala, uska i od zida do zida ispunjena knjigama. Gospođa je neko vrijeme prstom prelazila po njima i sebi nešto mrmljala u bradu, kao da potiho čita njihove naslove, a potom joj prst zastane na jednoj, a oči zasvijetliše- To je ta!- veselo uzvikne i donese je Ivi. Bio je to mali, prašnjav i prastar zemljovid gradića u koji je doselila. Iva zahvali gospođi i brzo se uputi prema izlazu govoreći- moram doći doma na vrijeme, inače sam nadrapala! Hvala Vam na pomoći!- i nestade niz hodnik.

8 Željko Car	9 Mato Zeman

 Iva je izašla u potpunu bjelinu magle izmiješanu treperavim svjetlima grada. Jednom rukom je obgrlila knjige, a u drugoj nosila prepunu vrećicu iz trgovine. Prsti su joj već počeli trnuti, jer je s njom prošetala dobar dio grada, a i hladan zrak počeo je grickati kožu. Ubrzala je korak čim je bila bliže kući. Posljednjih par kuća prije cilja počela je trčati i tako je uletjela u dvorište. Zastala je pred stepenicama loveći zrak. Napravila je dva koraka unazad i nogom udarila lesicu da ju zatvori, boreći se sa stvarima u ruci. Laktom si otvori ulazna vrata i prije nego li je koraknula, pod noge joj se saplete mačak. –Mačak! Smiri se! Skoro si me srušio!- a on šmugne van u dvorište osjetivši nervozu u zraku.
Iva uleti u kuhinju u nadi kako je stigla prije roditelja i otvorivši vrata te ugledavši prostoriju ispunjenu mrakom odahne. –Dobro je! Stigla sam prije njih. –Brzo odloži vrećicu u kuhinju na stol i poleti na kat prema svojoj spavaćoj sobi. Projurila je gore uz glasan topot i škripu starih drvenih stepenica i ušla u svoju sobu. U par koraka se našla pored svog kreveta, bacila knjige na krevet, čučnula i izvukla drvenu škrinju. Uzela je knjige, zagurala ih u škrinju, a škrinju vratila pod krevet. Sjurila se iz sobe u prizemlje, kucnula baki na vrata sobe i otišla u kuhinju pristaviti vodu za čaj. Puno smirenije uputila se nazad u hodnik da konačno skine kaput i čizme, navuče papuče i promisli o tome što joj se to upravo dogodilo danas.
Odlučila je da doma neće spominjati ni papirić, ni knjige ni misterioznog poštara dok sama nešto više ne otkrije. Duboko udahne, izdahne i uđe u kuhinju. Baka je već sve posložila na svoje mjesto i dovršila čaj. Iva dosta brzo ispije svoj iz šalice, zgrabi dva keksa iz zdjele na stolu i kaže baki- bako, ja sam ti se smrzla danas, a čeka me puno zadaće i učenja. Idem gore dok mama i tata ne dođu, a tebi obećavam svoje društvo ovu subotu. Kad prođu ovi ispiti, može?- baka se blago osmjehne. – Samo ti odi učiti, znam da imaš puno obaveza. Sva si nekako blijeda danas, uzmi još čaja. Iva zagrli baku, spusti kekse u džep, dotoči još čaja u šalicu i pođe na kat u svoju sobu. Kad je ušla u sobu upali svjetlo. Iako je bilo tek pet poslijepodne, vani je već pao mrak i Ivu je počeo savladavati umor. Upalila je i malu lampu na radnom stolu. Zgrabila je radnu bilježnicu, namjestila vrat lampe prema krevetu, umotala se u deku i krenula polako rješavati zadatke. U nekom trenutku začu poznati zvuk koraka ispod prozora. Dolaze mama i tata. Iva odloži bilježnicu, zgrne deku sa sebe i spusti se dolje u prizemlje. Zaleti im se u zagrljaj i krene brzo prepričavati svoj dan preskačući događaj dana vješto kako to samo četrnaest godišnjaci mogu. Vidno umorni ljudi zagrliše svoju djevojčicu i krenu svi prema kuhinji. Iz kuhinje se širio miris domaće pileće juhe koji je krijepio za ovakvih sivih dana. Obitelj više u tišini, manje pričajući, zgotovi večeru. Mama prilikom spremanja stola primijeti Ivino blijedo lice i ozbiljnim glasom prokomentira –mlada damo, ne godi ti ova magla, mogla bi ti sutra do doktora. Iva se ukipi na mjestu i brzo se krene braniti – ali mama, danas smo se svi smrzli! Nije mi ništa! Malo sam umorna zbog puno ispita i bit ću već sutra bolje.- Mama ju detektivski promotri, ali vidno svladana umorom odluči da nema smisla raspravljati sa Ivom– vidjet ćeš sutra, sad odi gore u kupaonu i u krevet. Iva poljubi mamu i tatu i lijenim korakom popne se na kat. Opere zube, navuče na sebe toplu, flisastu pidžamu, ugasi svjetlo u sobi i zavuče se u krevet. Gledala je tako par trenutaka u strop. Teški kapci joj se krenuše sklapati i djevojčicu ulovi san. 

10 Zvonimir Šiptar	11 Željko Car

 Grebanje kandži po prozorskoj dasci probudilo je Ivu. Ona se brže bolje uspravi u krevetu i protrlja oči. Vani je još bio mrak, a pored prozora je prošla crna sjena. Iva se uplaši i brzo upali svjetlo, a potom proguta knedlu u grlu od straha i priđe prozoru. Otvori ga, a kroz njega proleti njen mačak i smjesti se na njezin krevet. –Mačak! Pa nisi valjda cijelu noć proveo vani- nasmjehne se Iva vidno odahnuvši i pogladi vlažnu mačju glavu. Mačak je zadovoljno mrmljao i sklupčao se na toplo mjesto, a Iva se krene ubrzano spremati za školu. Spremna za izlazak, s torbom na ramenu, uleti u kuhinju i uzme iz zdjele dva keksa te ih strpa u džep. Izleti iz kuće i opet ušeta u bjelinu maglene zavjese. Dok je sjedila na satu matematike, sekunde su prolazile nevjerojatno sporo. Iva se trudila biti prisutna duhom, no to je bilo teško. U jednom trenutku Ivu pogodi zgužvani papirić u rame i padne između dvije klupe. Iva se hitro sagne i dok je grabila papirić s poda, pogledom je tražila tko bi to bio. Klinci u razredu imali su pognute glave i rješavali zadatke s ploče. Baš nitko nije djelovao kao da je svjestan nje niti leteće pošte. Na papiriću je pisalo novo vrijeme i mjesto. Iva ga zagura između listova bilježnice, te nastavi prepisivati zadatke kako ne bi privlačila pozornost učitelja na sebe. Oglasilo se zvono i svi skočiše, a tišinu zamjeni gromoglasno veselje. Rijeka djece slila se iz tople utrobe školske zgrade na maglovite ulice gradića. Iva je neko vrijeme hodala iza skupine djevojaka iz razreda, a potom je skrenula u uličicu koja ju je vodila do stare kuće u centru. U njoj je bila smještena knjižnica s prednje strane, a sa stražnje, dvorišne strane, nalazila su se dva stana. U jednom od njih je živjela knjižničarka. 

12 Marijeta Sinjeri	13 Željko Car

Iva je često dolazila u knjižnicu. Bilo je to njeno sigurno mjesto kamo bi bježala dok je pisala lektire ili eseje. Danas je to bilo mjesto njenog susreta sa tajnim pismonošom. Iva zastane ispod prozora, prebaci torbu naprijed i iz nje izvuče bilježnicu u kojoj se nalazio papirić. Zakorači u prostor knjižnice i uputi se prema stepenicama koje su se nalazile lijevo od polica. Stepenice su vodile na tavan, na kojemu se nalazila stara arhiva grada. Iva se kratko nećkala. Zvjerkala je oko sebe primjećuje li ju tko i kad je shvatila da ju nitko ne doživljava, poput sjene se tiho popela gore i nestala iza malih drvenih vrata. Tavanski prostor bio je polumračan, ispunjen raznim hrpama knjiga i papira, a pri dnu prostorije nalazio se mali prozor koji je gledao na dvorišnu stranu kuće. Iva opreznim korakom krene prema njemu, dok su joj se oči udvostručile od straha. Na tavanu nije bilo nikakvog namještaja, samo beskrajni tornjevi knjiga i papira, omotani paučinom i prekriveni stoljetnom prašinom. Iva se polako provlačila između njih, pazeći pritom da ih ne dotiče. Bila je već nadomak prozora, nasloni na njega svoj nos i pogleda van u apsolutnu bjelinu. Detalji dvorišta nazirali su se tek poput silueta, sve je izgledalo tako mrtvo i nepomično, kao da ovaj sakriveni dio grada spava vječnim snom. U jednom trenutku, iz mraka izviri tanka bijela sjena i primi Ivinu ruku. Iva skoči i zaurla od straha, te panično krene trčati prema vratima. – Čekaj! Ne boj se!- zausti nježan i uplakan glas iz mraka. – Trebam tvoju pomoć, Iva! Nemoj bježati…- reče još plačnije, a Iva se, u čudu i još uvijek isprepadano, na spomen svoga imena okrene i zastane. Skamenjena od straha, napeto gledajući u mrak iz kojeg je dopirao glasić, protisne kroz drhtava usta –tko si ti? I kako mi znaš ime?- a pred njom izroni blijeda djevojka u neobičnoj staroj bijeloj haljini. Imala je vrlo svjetlu kosu i sva je bila nekako prozračna, kao da je satkana od magle. Kako je prolazila prostorom prema Ivi tako je nestajala u sjenama i osvanula na svjetlu. Poput duha. –Ja sam Jana i treba mi tvoja pomoć. Pomozi mi da se vratim doma!- reče djevojka i zarida prekrivši svojim prozirnim rukama blijedo lice.

Mirna Kožar

FOTO: Marta Horvat, Z. Šiptar, M. Zeman, Ž. Car, M. Pezelj, Ž. Fruk, L. Šignjar, M. Sinjeri